Kolumne i Razgovori

Razgovor sa prof. dr. Adnanom Jahićem povodom sto godina od osnivanja Jugoslovenske muslimanske organizacije

Razgovor sa prof. dr. Adnanom Jahićem povodom sto godina od osnivanja Jugoslovenske muslimanske organizacije

Mehmed Spaho je bio nesporni politički vođa bosanskih muslimana i najizrasliji i najutjecajniji bosanski političar između dva svjetska rata. Mada mu vladajući režimi nisu dozvoljavali da postane vođa svih jugoslavenskih muslimana, uživao je ugled i među muslimanima izvan Bosne i Hercegovine, a s vremenom je, svojim političkim vještinama i harizmom, postao nezaobilazan faktor u političkom životu cijele Jugoslavije.

Profesor dr. Adnan Jahić je autor više desetina naučnih radova iz novije bosanskohercegovačke i bošnjačke historije. Objavljivao je u Preporodu, Hikmetu, Riječi, Saznanjima, Zborniku radova Filozofskog fakulteta u Tuzli, Prilozima Instituta za istoriju u Sarajevu, Historijskim traganjima, Godišnjaku BZK Preporod, Bošnjačkoj pismohrani i drugim listovima, časopisima, zbornicima i godišnjacima. Primaran predmet Jahićevog interesa su teme iz vjerske i kulturne historije Bosne i Hercegovine te novije bošnjačke historije. Objavio je pet knjiga: Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu (Tuzla 1995), Hikjmet – riječ tradicionalne uleme u Bosni i Hercegovini (Tuzla 2004), Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918-1941) (Zagreb 2010), Vrijeme izazova. Bošnjaci u prvoj polovini XX stoljeća (Zagreb – Sarajevo 2014) i Muslimansko žensko pitanje u Bosni i Hercegovini (1908–1950) (Zagreb 2017). Član je Odbora za historijske nauke Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i naučnog vijeća Instituta za islamsku tradiciju Bošnjaka u Sarajevu. Od 2015. do 2017. bio je glavni i odgovorni urednik časopisa Društva historičara Tuzlanskog kantona i Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli Historijska misao. Trenutno radi kao vanredni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli.

Prije tačno stotinu godina, osnovana ja Jugoslovenska muslimanska organizacija. Šta je zapravo motivisalo jugoslovenske muslimane da osnuju jednu takvu političku organizaciju i šta su tim željeli postići?

Formiranje Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) treba posmatrati u kontinuitetu političkog organiziranja bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka – od 1906. kada je osnovana Muslimanska narodna organizacija (MNO) koja je nastojala artikulirati i boriti se za muslimanske/bošnjačke interese za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Vodstvo te organizacije činili su uglavnom krupni zemljoposjednici, pa su i političke težnje ove stranke bile bitno određene staleškim interesima njenih prvaka, makar se MNO zalagala i za autonomiju Bosne i Hercegovine te vjersku i vakufsko-mearifsku samoupravu Bošnjaka. JMO je, personalno-stranački gledano, vukla svoj korijen iz Muslimanske napredne stranke, odnosno političke grupe Kulović – Hrasnica, te dijela visoke uleme koji je iznosio svoje stavove kroz glasilo (Jenji) Misbah, ali je u političko-programskom smislu bila nasljednik i nastavljač bezmalo svih muslimanskih političkih grupacija austrougarskog razdoblja čiji su prioriteti bili: očuvanje bosanskomuslimanskog vjerskog, političkog i društvenog identiteta i posebnosti, autonomija Bosne i Hercegovine te zaštita posjedničkih i, općenito, ekonomskih interesa Bošnjaka muslimana. JMO, mada se zvala jugoslavenska, bila je zapravo bosanskohercegovačka stranka; nastala je temeljem političkog dogovora i fuzije političke grupe oko tuzlanskog muftije Maglajlića i sarajevske grupe oko lista Vrijeme (Sakiba ef. Korkuta, Edhema Mulabdića, Atifa Hadžikadića). Osnovana je u uslovima obnove političkog života nakon završetka Velikog rata i proglašenja Kraljevstva SHS 1. decembra 1918., s težnjom da se i Bošnjaci muslimani uključe u političko-parlamentarni život jugoslavenske kraljevine, ali i pod vidnim pritiskom da se političkom homogenizacijom odgovori na sigurnosne i materijalne prijetnje kojim je muslimanski element bio izložen u prvim danima nove države.

Koji su to bili najveći problemi i izazovi s kojima su se suočavali tadašnji muslimani u Jugoslaviji?

Sigurnost, lična i imovinska, bila je glavni problem u predvidovdanskom razdoblju (1918-1921), u nekim krajevima, poput istočne Hercegovine i Sandžaka, i u kasnijim godinama. Ona je naročito bila narušavana u predizbornom vremenu, kada su pristaše režima batinama i terorom nastojale prestrašiti birače i utjecati na ishod glasanja, u čemu su prednjačile profašističke nacionalističke organizacije poput ORJUNE i SRNAO. Agrarno pitanje je relativno brzo bilo likvidirano, u velikoj mjeri na štetu kako krupnih tako i sitnih zemljoposjednika, što je dovelo do izraženog osiromašenja muslimanskog dijela stanovništva. Premda je Kraljevina SHS Sanžermenskim ugovorom 1919. preuzela obaveze u pogledu zaštite prava svojih muslimanskih državljana, vakufi i džamije su nerijetko bili predmet uzurpacije i nasrtaja od strane države i lokalnih vlasti, naročito na Kosovu i Makedoniji. Mnoge džamije su srušene ili pretvorene u vojne magacine, sokolane, razne općinske zgrade, ili, u najboljem slučaju, uzete u javne svrhe putem regulacionih planova. Vjersko-prosvjetna autonomija, premda zakonski priznata, često je bila narušavana različitim mjerama i postupcima vlasti, a islamski osjećaji muslimana u školskom sistemu nikada nisubili efikasno zaštićeni. Postojali su, međutim, problemi i izazovi s kojim su se muslimani suočavali zajedno sa državljanima drugih vjera u prvoj Jugoslaviji: veliko siromaštvo, izražena nepismenost, slaba zdravstvena zaštita, podložnost manipulacijama svake vrste. Muslimani su imali i posebne nevolje, koje su se ogledale u prisutnom otporu modernizaciji, odsustvu kolektivne kulturne akcije i zanemarivanju nacionalnog pitanjakao osnove kolektivnog opstanka i napretka.

Kakvu je ulogu igrao Mehmed Spaho kao prvi musliman u tadašnjoj Vladi Kraljevine SHS i kao jedan od čelnih ljudi unutar JMO?

Dr. Mehmed Spaho je bio nesporni politički vođa bosanskih muslimana i najizrasliji i najutjecajniji bosanski političar između dva svjetska rata. Mada mu vladajući režimi nisu dozvoljavali da postane vođa svih jugoslavenskih muslimana, uživao je ugled i među muslimanima izvan Bosne i Hercegovine, a s vremenom je, svojim političkim vještinama i harizmom, postao nezaobilazan faktor u političkom životu cijele Jugoslavije. Svakako je to bila i posljedica onovremene političko-nacionalne konstelacije obilježene srpsko-hrvatskim antagonizmom koji je ulogu bosanskomuslimanskog vođe činio još važnijom i naglašenijom. Njegova je historijska uloga što je, zajedno sa svojim stranačkim istomišljenicima, očuvao politički subjektivitet Bošnjaka muslimana, koje nije usmjerio ni u srpske ni u hrvatske plemenske (nacionalne) vode. Drugim riječima, pomogao je oblikovanju i afirmaciji muslimana Bosne i Hercegovine kao posebnog jugoslavenskog naroda, premda je sa stanovišta historijske nauke danas teško reći koliko je to bila ciljana agenda njegove politike, a koliko neizbježan nusproizvod postojanja JMO koja je svoju identitetsku politiku gradila na muslimanskom konfesionalnom i širem jugoslavenskom nacionalnom identitetu muslimana. Spahi se može prigovoriti da nije spriječio komadanje Bosne i Hercegovine, ali je činjenica da on nije imao saveznika u borbi za bosansku autonomiju i cjelovitost.

Posmatrajući osnivanje i djelovanje JMO-a iz današnje perspektive, kao historičar, šta možete reći o političkoj zrelosti tadašnjih muslimanskih političara i da li su uspjeli napraviti konkretne korake s ciljem poboljšanja društveno-političkog položaja muslimana?

Muslimanski političari su djelovali u izuzetno složenim društveno-političkim prilikama obilježenim srpskom hegemonijom, nepriznavanjem Bosne i Hercegovine kao historijske i političko-administrativne posebnosti i čestim napadima na muslimane kao, navodno, anacionalni i antidržavni element. U političkom pogledu, ti političari su manifestirali neupitnu zrelost u okvirima realpolitike; održavali su muslimanski faktor relevantnim u političkim tokovima jugoslavenske države i izvlačili određenu dobit iz postojećih stranačko-političkih konstelacija za svoje muslimanske birače. Neki su, dakako, poput prohrvatske Muslimanske organizacije Hakije Hadžića, smatrali da obični narod od te politike nije imao ništa, već samo porodični krugovi i visoka klijentela okupljena oko muslimanskog vođe. Kada su u pitanju učinci na polju prosvjete, kulture i ekonomije, historiografija se još nije ozbiljnije pozabavila ovim područjima. Moji uvidi govore da tadašnji muslimanski političari, kao cjelina, u poboljšanju kulturnog stanja i ekonomskog položaja muslimana, u njihovom pomjeranju od konzervativne pozicije u odnosu na savremene intelektualne i društvene trendove, nikada nisu gledali prioritete svoje političke djelatnosti.

Kakav je bio stav JMO-a prema agrarnoj reformi u Kraljevini SHS, budući da su tad bogati muslimanski zemljoposjednici pretrpjeli znantne imovinske gubitke?

JMO se borila, smatram, onoliko koliko je mogla da agrarna reforma ne bude u cijelosti nauštrb muslimanskih zemljoposjednika. Ona je bila svjesna da će čifluci nepovratno biti obuhvaćeni agrarnom reformom i predani u ruke seljaka čifčija; cilj joj je bio zadržati u rukama zemljoposjednika privatne zemljišne posjede – begluke, koje je vlada, temeljem tumačenja da su na njima uspostavljeni kmetstvu slični odnosi, također nastojala privesti svrhama agrarne reforme. Od prve beglučke uredbe donijete od strane socijalističko-demokratske vlade 14. februara 1920. tekla je borba između JMO i Težačke organizacije koja je insistirala na sveobuhvatnom protezanju agrarne reforme na begluke. Političkim sporazumom Muslimanskog poslaničkog kluba sa koalicionom radikalsko-demokratskom vladom Nikole Pašića, uoči izglasavanja Vidovdanskog ustava, JMO je donekle smanjila obim begluka obuhvaćenih agrarnom reformom i izborila se za obeštećenje za oduzete zemlje koje su neki smatrali realnom, drugi pak mizernom i sramnom naknadom kojom je JMO legitimizirala vladinu pljačku vijekovnih muslimanskih imanja i baština. No, kao i u slučaju autonomije Bosne, JMO, čini se, nije imala kapacitet većeg utjecaja na rješavanje ovog pitanja, čiji se ishod mogao naslutiti već završetkom Velikog rata.

Zbog čega se pored Zlatka Hasanbegovića, Atifa Purivatre i Vas veći broj istraživača nije detaljnije posvetio izučavanju Jugoslovenske muslimanske organizacije?

JMO je prilično iscrpno obrađena u našoj historiografiji. Nažalost, fokus je do sada skoro isključivo bio na njenom učešću u političkom životu. No, postoje i druga polja djelovanja JMO koja nisu dostatno istražena, kao što su prosvjeta, kultura, religija, ekonomska politika, zapošljavanje i životni standard građana, politička kultura i mentalitet birača. Ova pitanja je, dakako, teže istraživati, jer se dostupna dokumentacija izravnije odnosi na političko-stranačku djelatnost. Držim, ipak, da bi iscrpnije istraživanje sadržaja stranačkog glasila Pravde, Kalendara Narodne uzdanice, Novog behara, kao i brojnih oponentskih glasila, uz druge izvore i literaturu različite provenijencije, moglo predstavljati valjanu osnovu za analizu i izvlačenje zaključaka o karakteru politike i učincima JMO na spomenutim poljima javnog djelovanja.

Dozvoljeno je prenositi sadržaje sa portala algoritam.net bez odobrenja, ali je pri preuzimanju obavezno navođenje imena autora teksta i izvora, te stavljanje direktnog linka na sadržaj koji se preuzima sa portala. Takođe, ni u kom slučaju nisu dozvoljene intervencije na preuzetom sadržaju.