Piše: Ermin Sinanović

U Maleziji, tadašnji premijer, dr. Mahathir Mohamad, smijenio je svog zamjenika, Anwara Ibrahima. Ibrahim je predvodio prve masovne proteste u malezijskoj historiji. Kasnije će završiti u zatvoru jer mu je smještena optužnica, ali je nastavio mobilizirati opoziciju. Dvadeset godina poslije, Mahathir i Anwar još jednom su ujedinili snage da svrgnu Najiba Abdula Razaka, kog su mnogi smatrali korumpiranim. Uspjeli su pokrenuti široku koaliciju društvenih i političkiha aktera: etničkih nacionalista različitih boja, kao i umjerenih islamista i socijalista. Trebalo im je dvadeset godina eksperimentiranja da stvore ovu koaliciju.

 

Malezija održava redovne izbore od ostvarivanja nezavisnosti 1957, a sve od tada je na vlasti bila ista politička koalicija – do Općih izbora 14. maja, kada je opozicija dramatično i neočekivano pobijedila koaliciju Barasan Nasional. Nova vladajuća koalicija, Pakatan Harapan, osvojila je 122 od 222 mjesta u Parlamentu. To što se dr. Mahathir Mohamad vratio iz mirovine i, u dobi od 92 godine, postao najstariji premijer na svijetu, je zaista priča za historiju.

Izbori su razlog da skrenemo pogled na regiju Jugoistočne Azije, gdje je u posljednjoj deceniji demokratija u uzmaku. Dobrih vijesti za poštovaoce demokratije nije bilo ni u 2017, godini kada se, prema procjenama organizacije Freedom House, demokratija suočila sa najozbiljnijim izazovima decenije.

Malezijski izbori su nam dali pet važnih lekcija iz demokratizacije i unapređenja demokratije.

Demokratiji treba vremena

Politolozi već dugo smatraju da je demokratizacija dugotrajan i kompleksan proces, koji nailazi u valovima, a ponekad završava u obratu i slomu. Valove pokreću mnogi faktori, među kojima su nedostatak zakonitosti u autoritarnim režimima, globalna ekonomska politika, promjene u društvenoj klimi i efekt susjedstva. Lomovi se dešavaju zbog sporenja među elitama, kada se neke elite ne pridržavaju demokratskih pravila igre.

Godina 1998. je bila ključna za demokratizaciju u Indoneziji i Maleziji. Zbog globalne finansijske krize i njenih poraznih posljedica po ekonomiju u regiji izbili su protesti u nekoliko zemalja, uključujući Indoneziju i Maleziju. Indonežani su, pod vođstvom pokreta Reformasi, uspjeli svrgnuti Suhartov autoritarni režim.

U Maleziji, tadašnji premijer, dr. Mahathir Mohamad, smijenio je svog zamjenika, Anwara Ibrahima. Ibrahim je predvodio prve masovne proteste u malezijskoj historiji. Kasnije će završiti u zatvoru jer mu je smještena optužnica, ali je nastavio mobilizirati opoziciju. Dvadeset godina poslije, Mahathir i Anwar još jednom su ujedinili snage da svrgnu Najiba Abdula Razaka, kog su mnogi smatrali korumpiranim. Uspjeli su pokrenuti široku koaliciju društvenih i političkiha aktera: etničkih nacionalista različitih boja, kao i umjerenih islamista i socijalista. Trebalo im je dvadeset godina eksperimentiranja da stvore ovu koaliciju.

U ovoj regiji je tokom posljednje decenije autoritarizam bio u usponu – sve do sad. Demokratija se može iznenada, neočekivano pojaviti, ali rijetko kad bez vrijednog i dugog rada.

Islam i demokratija mogu koegzistirati

Dvije većinske muslimanske države u Jugoistočnoj Aziji, Indonezija i Malezija, su demokratske. Zajedno, imaju skoro isti broj muslimana koliko i sve zemlje regije Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (MENA). Indonezija je prije nekih 20 godina, nakon više od četiri decenije autoritarne vlasti, povela poduhvat demokratizacije u regiji. Tokom posljednje decenije došlo je do blagog pada demokratije u Indoneziji. Očekuje se da će, sa predstojećim predsjedničkim izborima 2019, sada zbog prelijevanja uticaja iz Malezije – još jednom ojačati demokratske institucije i strukture u Indoneziji. Druge zemlje u regiji već osjećaju odjek malezijskih izbora, ali je put ka demokratiji i dalje trnovit. Dok Filipini klize u autoritarizam pod predsjednikom Duterteom, ove dvije muslimanske države Jugoistočne Azije mogle bi biti jedine preostale demokratije u regiji. Ove dvije zemlje osiguravaju čvrsti kontranarativ tvrdnjama da muslimani i demokratija ne mogu koegzistirati.

Liderstvo je bitno

Važno je ko su vođe, ali kako vode je možda i važnije. Mahathir je, otkako je preuzeo funkciju, već zauzeo otvoreniji i pomirljiviji stav.

Međutim, kod ovih izbora nije važan samo Mahathir. Ključan je njegov odnos sa Anwarom Ibrahimom, a njih dvojica su odlučili ostaviti prošlost za sobom. To što je Anwar javno oprostio Mahathiru što ga je poslao u zatvor je čin poput Mandelinog. Budući da je bio u zatvoru proteklih 20 godina, a sve vrijeme organizirao opoziciju, ostavši vjeran principima demokratije, uključivosti, međuetničke i međureligijske saradnje, Anwar Ibrahim može se uzeti kao primjer za studiju slučaja političkog liderstva.

Njegova supruga, dr. Wan Azizah Wan Ismail, neopjevana je heroina, koja je kroz ovaj period vodila opoziciju i našla put da pomiri ljude različitog etničkog porijekla i političkih orijentacija. Ona je nova zamjenica premijera i predstavlja istinski uzor mladim ljudima u svojoj zemlji i svijetu.

Društveni mediji su ventil za društvene proteste

Kada se Anwar Ibrahim suprotstavio Mahathiru 1998, njegov je pokret doveo do pojave cyber-aktivizma u Maleziji: napravljen je veliki broj web-stranica posvećenih njegovoj borbi. U dobu prije Facebooka i Twittera, kada je vlast imala jaku kontrolu nad tradicionalnim medijima, cyber-aktivizam je doveo do mobiliziranja naroda i omogućio opoziciji da stvori vlastiti narativ, bez miješanja vlasti. Njima je nenamjerno pomogao i malezijski MSC Zakon o garancijama – sa ciljem da se promovira internetsko poduzetništvo za MSC (Multimedia Super Corridor) – u kojem se garantira da nema cenzure na Internetu.

U 2018, vrlo malo ljudi je vjerovalo u vladine propagandne kampanje koje su vodile državne televizije i satelitski kanali, kao i štampani mediji. Facebook, Twitter i WhatsApp su bile glavne platforme za slanje i razmjenu političkih poruka. One omogućuju opozicionim političarima da dopru do naroda, bez miješanja vlasti. Društveni protesti putem cyber-aktivizma su moćan instrument za podizanje političke svijesti i mobilizaciju. Ne čudi što mnoge autoritarne vlade stavljaju ograničenja internetskim društvenim medijima.

Institucije su važne

Malezijski izbori 2018. su snažan pokazatelj koliko su važne političke institucije. Prije nezavisnosti, Britanci su sa malajskim vođstvom pregovarali o uspostavi parlamentarne demokratije i ustavne monarhije, poput vestminsterske. Većina malezijskih lidera su bili pravnici obrazovani u Britaniji koji su zagovarali vladavinu prava i ustavnost. Ovim je stvorena politička kultura sa čvrsto ugrađenim vjerovanjem u demokratske procedure i institucije.

Međutim, prije sadašnjih izbora, Malezija nije imala iskustva sa prenosom vlasti sa jedne stranke ili koalicije na drugu, što je biljeg čvrste demokratije. Iako Izborna komisija Malezije nije objavila zvanične rezultate sve do sljedećeg jutra – protivno dotadašnoj praksi – nije bilo drugog izbora do prenosa vlasti. Ustav je prevladao i svi su ispoštovali vladavinu prava. Institucije su bitne, ali je izgradnja njihove legitimnosti dug proces.

Naposljetku, Malezija se još uvijek nalazi u neistraženoj teritoriji. Tek treba vidjeti da li će nova vlada održati obećanja iz predizborne kampanje: da stvori demokratičniju, transparentniju formu vlasti. Dobar početak bi bio: ukidanje zakona koji ograničavaju slobodu izražavanja i koji propisuju državno vlasništvo nad medijima; uspostavljanje veće transparentnosti, kontrole i ravnoteže; osiguranje nezavisnog sudstva; depolitiziranje državnih službi; uklanjanje kontrole nad univerzitetskim kampusima – između ostalog. Ovo su očekivanja većine u Maleziji i obećanja koje je, tokom predizborne kampanje, dala trenutna vladajuća koalicija.

Tekst je prvobitno objavljen na sajtu The Maydan.

Prevod: Azra Mulović

Dozvoljeno je prenositi sadržaje sa portala algoritam.net bez odobrenja, ali je pri preuzimanju obavezno navođenje imena autora teksta i izvora, te stavljanje direktnog linka na sadržaj koji se preuzima sa portala. Takođe, ni u kom slučaju nisu dozvoljene intervencije na preuzetom sadržaju.