Problem „političkog sufizma“

Piše: Farah El-Sharif

Utjecajne učenjake, kao što su Šejh Hamza Yusuf i drugi, trebalo bi smatrati odgovornim zbog izgovorenih riječi i zbog mogućih posljedica koje one mogu imati u prešutnom odobravanju potencijalno štetnih mjera, kakve su ilegalno zatočenje, glad ili rat. Ovi učenjaci su uradili mnogo toga dobroga, pa smo ja i mnogobrojni drugi muslimani mnogo naučili od njih, zbog čega sam im zahvalna. Međutim, stvari poput klasičnog pravnog ukaza o „poslušnosti vladaru“ možda su bitno utemeljenje imale u prijemodernom periodu, ali kada se njima maše na „islamskim“ forumima koje finansira jedna određena država, zvuče, u najboljem slučaju, neiskreno i delegitimiraju plemeniti poziv ihsana sufizma kao višeg cilja islama.

 

U svojoj magistarskoj tezi pod naslovom „Pravljenje ,laganog‘ islama: Predstave o sufizmu u američkoj religijskoj i javnoj sferi“ iz 2013. godine, jedno poglavlje sam posvetila radovima sa konferencije „Razumijevanje sufizma i njegova potencijalna uloga u američkoj politici“, koju je organizirao neokonzervativni trust mozgova Centar Nixon u Washingtonu, D.C. u svrhu promoviranja zvaničnog američkog savezništva sa sufijama kao „umjerenim muslimanima“. Glavni govornici na konferenciji, Šejh Hisham Kabbani i Bernard Lewis, hvalili su „pacifizam“ sufizma kao protivotrov „ekstremističkom mišljenju u islamu“. U tezi govorim o tome kakvi problemi nastaju kada oznaka „sufija“ postane krovni termin za sve one koji se identificiraju sa sufizmom, pošto je nemoguće govoriti o svim sufijama, s obzirom na raznovrsnost njihovih pripadnosti i političkih pogleda, baš kao što je problematično kada jedna grupa tvrdi da govori u ime svih muslimana. Također sam uočila tendenciju među (neo)tradicionalističkom ulemom da plasiraju „sunijsko-ašarijsko-malikijski“ weltanschauung kao „najbolji“ oblik islama, čime stvaraju atmosferu elitističke isključivosti, zbog čega su neosjetljivi na stvarnost i izazove običnih muslimana koji nisu dio ove učenjačke klike.

O političkom prisvajanju sufizma kao „dobrog islama“ pisali su i drugi autori i istraživači, kao što su Rosemary Corbett, Omid Safi, Mahmood Mamdani i mnogi drugi. U današnjem historijskom trenutku, ovaj problem privlači više pažnje javnosti nego ikada, kako među zapadnim muslimanima usmjerenim na „društvenu pravdu“, tako i u arapskom svijetu. Ovaj problem dobio je na značaju posebno nakon Egipatske vojne revolucije i Masakra na kairskom trgu Rabaa, koje su javno branili istaknuti sufijski učenjaci Šejh Ali Gomaa, pripadnik šazilijskog tarikata, i Habib Ali-Jifri, pripadnik alavijskog tarikata. Ove godine, učenjake kao što je Šejh Hamza Yusuf sa Collegea Zaytuna i njegov mentor, ugledni alim Abdullah bin Bayyah, žestoko su kritikovani što su učestvovali u religijskim inicijativama koje su podržali UAE. O ovome je nedavno pisao dr. Usama al-Azami: „Oba ova učenjaka imaju dugu historiju javnog angažmana u vjerskim stvarima, kako na Bliskom istoku, tako i na Zapadu. Obojica su sada u službi prinčeva iz UAE, koji koriste njihov religijski ugled da emiratsku ideju o jednom programu religijske umjerenosti prodaju globalnoj publici.“ Zanimljivo je da ni Šejh Hamza, ni Abdullah bin Bayyah ne pripadaju nijednom sufijskom redu, nego se može reći da se pridržavaju jedne gazalijevske, mauritanijske, stroge interpretacije Sunneta, pa im se možda može imputirati „sufijsko-malikijsko-ašarijski“ dezinficirani svjetonazor koji sam gore opisala.

Samo je pitanje vremena kada će se izdanja iz Katara i Saudijske Arabije početi naslađivati činjenicom da su najuglednije svjetske sufije „prodane duše“: da su se prodali agendama arapskih despota i ratnih huškača i zapadnim imperijalnim ciljevima u muslimanskom svijetu. Jedan (sada ugašen) saudijski trust mozgova, kojeg je finansirao tadašnji prestolonasljednik Muhammad bin Nayef, 2015. je objavio izvještaj anonimnog autora pod naslovom: „Mreža političkog sufizma Abu Dabija i njen utjecaj na sigurnost Saudijske Arabije“. Izvještaj sadrži poglavlja o brojnim zapadnim i sufizmu sklonim učenjacima, te objašnjava njihovu „sumnjivu“ političku, naravno antiislamsku/antivehabijsku aktivnost. (Ironično je u ovom izvještaju što se sâma Saudijska Arabija grubo obrušava, jednako i na političke islamiste i na sufije u ovoj zemlji, i kritikuje ih decenijama, sve do današnjih dana.) Nedavno je, na arapskom jeziku, Muhammad Futooh napisao jedan ekspoze, koji je objavila Al-Jazeera na arapskom, pod naslovom „Derviši Abu Dabija: Kako se Emirati nastoje uspostaviti kao novi globalni religijski autoritet“ i osuđuje to što su „sufije pomogle puč u Egiptu, poduprle Haftarove snage u Libiji, držale se glavnih Asadovih uporišta u Siriji, pomogle intervenciju u Jemenu, napustile borbu za Palestinu na zahtjev aktera ,Pogodbe Stoljeća‘, rizikovale budućnost arapske politike kroz militarizaciju i gušenje Arapskog proljeća.“ Ovaj članak navodi sve „umjerene“ antiislamističke učenjake kao „političke sufije“ i naziva ih „dervišima“; takav jezik je subjektivan i reciklira meke orijentalističke, modernističke opise sufija kao budalastih asketa.

Ovi instinktivni napadi na „sufijske“ učenjake, iako su u slučaju spomenutog katarskog i saudijskog izvještaja očigledno planski, mogu se objektivno opravdati. Utjecajne učenjake, kao što su Šejh Hamza Yusuf i drugi, trebalo bi smatrati odgovornim zbog izgovorenih riječi i zbog mogućih posljedica koje one mogu imati u prešutnom odobravanju potencijalno štetnih mjera, kakve su ilegalno zatočenje, glad ili rat. Ovi učenjaci su uradili mnogo toga dobroga, pa smo ja i mnogobrojni drugi muslimani mnogo naučili od njih, zbog čega sam im zahvalna. Međutim, stvari poput klasičnog pravnog ukaza o „poslušnosti vladaru“ možda su bitno utemeljenje imale u prijemodernom periodu, ali kada se njima maše na „islamskim“ forumima koje finansira jedna određena država, zvuče, u najboljem slučaju, neiskreno i delegitimiraju plemeniti poziv ihsana sufizma kao višeg cilja islama. Takve proglase neki koriste kao direktive, kao podstrek od vladara, ne od naroda. Kada se koristi u današnje doba, ovakav proglas pravi smutnju: islamski je zakonito poštivati autoritet, ali ne apsolutnu vlast kakva danas postoji u mnogim modernim arapskim državama, čiji vladari sada dobijaju „zeleno svjetlo“ od dobronamjernih muslimanskih učenjaka da čine šta im je volja, a sve u ime „očuvanja sigurnosti i mira“. Kažem dobronamjernih, zato što oni to čine iz viteškog (iako zavaravajućeg) osjećaja dužnosti i želje da preuzmu odgovornost za liječenje ovog „raka“ koji nagriza svijet islama, tj. ekstremizma. Međutim, ovaj rak ne postoji u nekakvom vakuumu, niti je taj vakuum nekakav sterilni, depolitizirani prostor. Takvi elitistički, distancirani pozivi dolaze iz svijeta „ašarijsko-sufijsko-malikijske“ zamišljene utopije i nisu ukorijenjeni u stvarnost i svakodnevnom životu muslimana, pa je razumljivo što ih smatraju pokroviteljskim, sumnjivim i bez sluha.

Kako kaže profesor Muhammad Fadel: „Ne patimo mi od nedostatka demokratije zbog religijskog ekstremizma – sa tim se mi možemo iznijeti. Nama nedostaje demokratija zato što despoti ne žele dijeliti vlast sa onima kojima upravaljaju. A to je odbijanje povezano sa njihovim neposrednim materijalnim interesima, a ne sa nekakvom razlikom u mišljenju koja bi bila usađena u sukobljenim filozofskim ili religijskim stavovima. Oni se, riječima Ibn Halduna, ponašaju isključivo iz najnižeg i najprimitivnijeg poriva da vladaju (mulk tabi’i), kojeg ne ublažava ni religija, ni razum, gdje vlast vrše samo da bi dalje uvećali svoje lično dobro.“ Ti forumi ne pomažu borbi protiv ekstremizma, zapravo, to što podržavaju državnu tiraniju samo podstiče ekstremističko mišljenje.

Rješenje problema, međutim, sigurno nije u odbacivanju političkog sufizma. Zapravo, može se reći da je slika neangažiranog, mirnog, apolitičnog sufizma u narativu muslimanske modernosti većeg dijela 20. stoljeća, to što je prouzročilo ovaj disfunkcionalni pomak ka suprotnom kraju spektra: od naivnih, državi potčinjenih islamista u 20. stoljeću, ka moralno poljuljanoj, od države podržanoj, sufijskoj ulemi 21. stoljeća, ulemi iz realnosti poslije Arapskog proljeća. Nije rješenje „samo dodati sufizam“ – niti „držati sufije podalje od politike“. Rješenje je sjetiti se riječi sâmih prijemodernih sufija. Ko za to može biti bolji od omiljenog učenjaka Šejha Hamze i njegovih istomišljenika – Imama el-Gazalija, velikog mudraca iz 12. stoljeća, koji u svom djelu Sinak moj! upozorava na posljedice uplitanja vladarima u posao: „Ne druži se sa emirima i sultanima i izbjegavaj da ih srećeš; jer susretati ih i sjediti s njima i družiti se s njima je veliko zlo; a, ako i budeš prisiljen na to, nemoj ih hvaliti i veličati, jer kada se hvale ugnjetavači i bezbožnici to kod Allaha Uzvišenog izaziva srdžbu, a svako ko moli za dug život vladara, zapravo se raduje tome što u njegovoj zemlji nisu poslušni Allahu.“

Mnogi sufijski učenjaci će upozoravati na štetne posljedice druženja sa despotima, ali to nije bio poziv na apolitičnu popustljivost ili pacifizam. Zapravo, veliki zapadnoafrički učenjak Amadou Bamba, koji je osnovao muridijski sufijski red i predvodio otpor protiv francuskih kolonijalnih snaga, pisao je i poeziju protiv dodvoravanja vladarima:

قَالوا لي اركَنْ لأبواب السّلاطيِن

تحُزْ جَوائزَ تُغني كلَّمَا حيِن

فقلتُ حسبيَ ربي واكتفيتُ به

ولستُ راضيَ غيرِ العلم والدينِ

ولستُ أرجُو ولا أخشى سوى ملكي

لأنهُ جلَّ يُغنيني ويُنجينِي

أَنَّى أُفوّضُ أحوالي لمن عَجزُوا

عنْ حالِ أنفسِهمْ عجزَ المساكيِن

I rekoše mi, dok su tako živjeli pred vratima vladara:

„Da bogatstvo uvećaš, svako malo oni davat će ti dara.“

A ja njima rekoh: „Bog mi je dovoljan!“ i da samo Njime ja sam zadovoljan.

Samo za znanje i za dīn svoj ja imadem žara.

Niti koga molim, niti se kog bojim, sem svog Gospodara,

Može samo On što je Svemogući bogatstvo i spas da mi omogući.

Svoja stanja povjeravam onima koji bili su nemoćni

Sami za se, kao što su oni jadnici prezreni.

Tvrdnja da sufijska učenja jesu ili bi trebala biti imuna na politički angažman ili da sufije ne zanimaju društveni problemi i pitanja pravde i politike, je problematična. Danas, tvrditi da sufije naivno podržavaju despotske politike je nešto o čemu treba kritički raspravljati. To podrazumijeva jednu otvorenu, unutarmuslimansku raspravu, koju nadahnjuje prošlost, a da bi ta rasprava nesporno bila poštena, ne smiju je finansirati nikavi zvanični državni subjekti. Historijski govoreći, sufije su bile u cijelosti angažirane, i u osporavanju i u legitimiranju političke vlasti. Istaknute sufijske ličnosti, poput Salahuddina el-Ejjubija, Omera el-Futija i Abdulkadira el-Džezairija, na primjer, predvodile su i planirale oružane poduhvate dekoloniziranja i bile politički aktivne u svojim zajednicama, i to – bez sumnje – ne uprkos svom sufizmu, nego zbog njega. Većim dijelom 19. stoljeća, sufije su izražavale najglasnije kritike kolonijalizma, kako riječima, tako i djelom.

Dilema sa kojom se ove, takozvane političke sufije susreću danas (a mnoge od njih još uvijek poštujem i volim) je kako biti moralno i politički vjeran svojim duhovnim precima i kako saslušati svoje protivnike sa više saosjećanja i poniznosti. Polemičke kritike zabludjelih muslimana/ekstremista ne mogu se voditi po cijenu da se zažmuri na nepravdu koju čine državno finansirane autokratije i vojni banditi. Problem sa „političkim sufizmom“ danas, dakle, nije što takva jedna pojava postoji, nego kako se ona manifestira. U ovim politički nesigurnim vremenima, možda je malo svojstvenije sufijama da poslušaju poziv duša onih „čupavih i prašnjavih koje ljudi tjeraju od svojih vrata zato što bijedno izgledaju“ (hadis), a ne da se nadmeću za pohvalu onih koji, sjedeći u svojim pozlaćenim dvorima, pletu mreže tiranije.

Tekst je originalno objavljen na blogu Ihsanism Harvard univerziteta.

Prevod: Azra Mulović

Dozvoljeno je prenositi sadržaje sa portala algoritam.net bez odobrenja, ali je pri preuzimanju obavezno navođenje imena autora teksta i izvora, te stavljanje direktnog linka na sadržaj koji se preuzima sa portala. Takođe, ni u kom slučaju nisu dozvoljene intervencije na preuzetom sadržaju.