Razgovor sa Denijalom Jegićem

Ideologija cionizma zasjenjuje sve. Izrael, SAD i europske vlade tvrdoglavo podupiru jednadžbu cionizma i judaizma i vrlo antisemitsku kolektivnu politizaciju svih Židova kao cionista. Prosvjedi anticionističkih Židova proturječili su pojednostavljenju cionističke priče o Židovima koju preferiraju zapadne vlade i mediji. Međutim, Izrael ulaže napore u redefiniranje pojma antisemitizam. Po Izraelu, antisemitizam se ne bi trebao odnosit samo na antižidovski rasizam (koji je duboko ukorijenjen u kršćanskoj europskoj povijesti) već bi trebao uključiti anticionizam i kritiku prema izraelskoj vladi. Kao rezultat toga, mnogi anticionistički glasovi, uključujući Židove, su označeni kao antisemiti od izraelske i zapadnih vlada i institucija.

 

Dr. Denijal Jegić je post-doktorski istraživač, trenutno nastanjen u Beirutu, Libanon. Studirao je i istraživao u akademskim područjima književnosti i socijalne i političke filozofije u Kanadi, Njemačkoj, Libanonu, Palestini i Cipru. Završio je doktorski studij amerikanistike na Obama Institute for Transnational American Studies (Johannes Gutenberg-Universität Mainz) 2018. godine. Njegova prva knjiga “Trans/Intifada. The Politics and Poetics of Intersectional Resistance” će biti objavljena početkom 2019 od Unversitätsverlag Winter u Heidelbergu. 

Algoritam: Ovih dana Evropa obelježava stogodišnjicu kraja Prvog svjetskog rata. Istovremeno, na Bliskom istoku se posljedice tog rata i dalje osjećaju. Do koje mjere su evropske sile, prije svega Velika Britanija i Francuska, odgovorne za sadašnje geopolitičko stanje na Bliskom istoku?

Dok se stota obljetnica od završetka Prvog svjetskog rata čini kao povod za slavlje u velikom dijelu svijeta, posljedice toga rata i dalje određuju patnje Palestinaca.

U Palestini, posljednjih stotinu godina bile su karakterizirane stranom intervencijom, kolonijalizmom, trajnim ratovima i dehumanizacijom autohtonog stanovništva. Konkretno, Balfourova deklaracija iz 1917. godine stavila je Palestinu unutar britansko-cionističkih slojeva kolonijalizma. Nakon dugog lobiranja, utjecajni britanski cionist Walter Rotschild primio je pismo britanskog vanjskog ministra Arthura Balfoura, u kojem je Balfour obećao Palestinu kao domovinu židovskom narodu, pridržavajući se cionističkih želja. Pismo daje britansku potporu za olakšavanje tog nastojanja.

Židovski imigranti su 1917. godine činili manje od 10% palestinske populacije. Neki od njih su, poput muslimanskih i kršćanskih Palestinaca, bili čvrsto suprotstavljeni cionizmu. Uprkos činjenici da je Balfourova deklaracija isticala da se ništa ne sme učiniti kako bi se oduzela građanska i nacionalna prava nežidovskih zajednica, taj dokument nije nikako spominjao Palestince. Pri tome Balfourova deklaracija predstavlja kolonijalno nasilje. Ona je pomogla legitimirati cionistički pokret kao nacionalni pokret, koji se temeljio na isključenju Palestinaca. U biti, deklaracija je oduzela prava palestinskog naroda i odbacila njihovo sudjelovanje u diplomatskoj raspravi, ignorirajući njihove zabrinutosti.

Ono što je često zanemareno jest da je Balfour bio antisemit, koji je maštao o koncentraciji Židova u Palestinu, insistirajući da se ne mogu asimilirati u britansko društvo. Na primijer, on je prethodno uveo zakone koji bi spriječili židovske izbjeglice da dođu u Britaniju. Palestina se činila savršenim rješenjem. Stoga britanski pristup Palestini može se promatrati kao povezanost antisemitizma i geopolitičkih razloga povoljnih za britanski kolonijalizam. Istodobno, jedini židovski član britanskog parlamenta u to doba, Edwin Montagu, snažno je prigovorio Balfourovoj deklaraciji. Montagu je promatrao cionizam kao odricanje od judaizma i kao «nacionalizam dizajniran za promicanje antisemitizma.» Montagu se bojao da bi, kao rezultat cionizma, svaka zemlja htjela ukloniti svoje židovske građane i da bi se zbog toga iz Palestine mogli protjerati tadašnji stanovnici. Montagu je nadalje predvidio da bi Palestina «postala svjetski geto.»

Od tada, cionisti dominiraju međunarodnim diskursom, ignorirajući autohtone narode Bliskog istoka, osobito Palestince.

Kako Velika Britanija slavi godišnjicu kraja Prvog svjetskog rata u zemlji, ona slavi njegove posljedice u inozemstvu. Prošle godine, britanska vlada je ponosno i entuzijastično proslavila stotu obljetnicu Balfourove deklaracije, ponovno agresivno odbacujući palestinske zahtjeve za samoodređenjem. U isto vrijeme, situacija u Palestini je trajna borba, gdje rat nije nužno događaj, već je strukturno duboko ukorijenjen u cionistički kolonijalizam.

Nakon britanske vladavine, Palestina je postupno podvrgnuta američko-izraelskom vojno-industrijskom kompleksu. Stoga je stalno bila pod kontrolom vodećih svjetskih supersila. Palestinu se može promatrati kao laboratorij. Palestinci služe kao predmeti za ispitivanje oružja i načina kontroliranja stanovništva, dok se Izrael i dalje smatra kao zapadna civilizacija u navodno zaostaloj regiji čiji se autohtoni stanovnici mogu kontrolirati samo putem permanentnog nasilja.

Kada posmatrate stavove susjednih arapskih zemalja, njihovih vlada i medija prema Palestincima, steknete li dojam da su njihovi susjedi na neki način ”zasićeni” pitanjem Palestine i palestinskom borbom za samoopredjelenje?

Iako postoji široka solidarnost s Palestincima među ljudima unutar i izvan Bliskog istoka, podrška je rijetko vidljiva u politici moćnih arapskih zemalja. Vlade koje su usklađene s Zapadom i koje bi mogle potencijalno utjecati, nisu zainteresirane za Palestince.

Dok su rasprave o Palestini na Zapadu redovito uokvirene kao takozvani «arapsko-izraelski sukob», u stvarnosti je došlo do velike količine arapsko-izraelske harmonizacije i mirnog suživota. Većina arapskih vlada nema problema s Izraelom. Egipat i Jordan davno su potpisali mirovne sporazume i održavaju diplomatske odnose i stratešku suradnju s Izraelom. Egipat je suučesnik u izraelskoj blokadi Gaze. Autoritarna Saudijska Arabija i njezini saveznici dugo su surađivali s Izraelom i sve se više kreću prema službenoj normalizaciji. Sastanci između arapskih i izraelskih političara su postali norma. Savez između sunitskih arapskih vlada i Izraela – koji su svi bliski saveznici Washingtona – temelji se na spoju geopolitičkih, kapitalističkih i vojnih interesa, dok anti-iranski i anti-šiitski ciljevi trenutačno čine značajno raskrižje.

Palestinci su postali izolirani unutar arapskog svijeta.

Umjesto arapskog problema, palestinska se situacija treba promatrati kao borba naroda iz Trećeg svijeta, koja je uvijek privlačila solidarnost drugih koloniziranih prostora i Pokreta nesvrstanih, uključujući SFRJ. Palestinci se ne bave diplomatskim pitanjem, već se bore za oslobođenje, dekolonizaciju, i jednostavno za preživljavanje.

Slijedom toga, oni koji su sami kolonizirani i potlačeni tradicionalno su pokazali solidarnost s Palestincima – posebno Afrikanaci i afrički Amerikanci. Kao što palestinsko-američka autorica Susan Abulhawa ocrtava, Palestinci Afrikancima ne moraju dokazati vrijednost ili pravednost svoje borbe za oslobođenje. Abulhawa tvrdi da «postoji neka vrsta oslobođenja koja se može samo ostvariti kada je dio oslobođenja drugih.»

Osim Libanona, koji se bori s izraelskim imperijalnim ambicijama i kontinuiranim prijetnjama, većina arapskih vlada aktivno ili pasivno pridonosi normalizaciji kolonijalizma i vojne okupacije u Palestini i standardizaciji Cionizma u široj regiji.

Vi  već godinama boravite u Bejrutu gdje živi više stotina hiljada palestinskih izbjeglica. Da li su te izbjeglice zanemarene proteklih godina zbog priliva ogromnog broja sirijskih izbjeglica?

Palestinske izbjeglice u široj regiji i dalje trpe strukturalnu marginalizaciju. Nekoliko stotina tisuća Palestinaca u Libanonu (čiji je točan broj sporan) velikim dijelom ovise o UNRWA. Osnovana 1949. godine, nakon egzodusa Palestinaca iz Palestine, UNRWA pruža palestinskim izbjeglicama u regiji socijalne usluge, zdravstvo i obrazovanje.

Više od šest desetljeća Palestinci su bili najbrojnije izbjeglice u Libanonu. Rat u Siriji značajno je utjecao na Libanon. Zemlja koja je otprilike 1/5 veličine Bosne i Hercegovine i ima oko 6 milijuna stanovnika morala je smjestiti daleko više od milijun stranih izbjeglica. Libanon se bori s tom situacijom, pri čemu ne dobiva dovoljnu pomoć sa Zapada.

U početku su se mnoge agencije za pomoć usmjerile na pomoć sirijskim izbjeglicama koje su bile nove u Libanonu, jer je infrastruktura za pomoć Palestincima već uspostavljena kroz desetljeća. Pomoć se usredotočila na hitnu situaciju, a ne na razvoj. Posebno su patili Palestinci iz Sirije. Oni su također bili protjerani iz Palestine 1948. godine, pa su bili integrirani u sirijsko društvo, imali su stalni boravak i puni pristup državnim službama, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i radnom tržištu. U Libanonu su jedino mogli dobiti pomoć kroz UNRWA. Često su bili najranjiviji, bez prava, suočeni s ozbiljnim teškoćama. Ekonomski je postojalo natjecanje radne snage između siromašnih u libanonskom društvu, Palestincima i sirijskim izbjeglicama zbog jeftine radne snage. Često bi se izbjeglice smjestile u infrastrukturalno neadekvatne prostore.

Ali, više od svega, stanje Palestinaca u Libanonu bi moglo postati lošije zbog nesigurnosti UNRWA, kojoj je smanjeno financiranje nakon što su Sjedinjene Američke Države (SAD) povukle sredstva toj instituciji 2018. godine. U međuvremenu, Izrael je uložio velike napore u demoniziranje UNRWA. Budućnost UNRWA-e će utjecati na sve palestinske izbjeglice u regiji.

Dijaspora je postala suština palestinske narodnosti. Većina Palestinaca rođena je izvan svoje domovine. Broj raseljenih izbjeglica unutar Palestine također je visok.

Već u 19. stoljeću, palestinski kršćani počeli su emigrirati prema Americi, uglavnom iz političkih i ekonomskih razloga. Mnogi su postali bogati i došli do visokih političkih položaja, osobito u Srednjoj i Južnoj Americi.

Razlog zašto su Palestinci vrlo dobro sačuvali svoju kulturu i tradicije i izvan Palestine je da je palestinska egzistencija ugrožena, kako unutar tako i izvan povijesne Palestine. Samo postojanje i preživljavanje Palestinaca često se promatra kao otpor prema izraelskom nasilju i izraelskoj politici memoricida, čiji je cilj razaranje palestinske kulture i identiteta.

Većina izbjeglica i dalje se pridržava prava povratka koje su Ujedinjeni narodi dodijelili Palestincima Rezolucijom 194 u prosincu 1948., tj. prije točno 70 godina. Kad su bili prisilno protjerani kao žrtve etničkog čišćenja, mnogi Palestinci uzeli su svoje ključeve sa sobom, koji ostaju kao fizički dokaz za uništene domove. Iako je ideja o povratku često samo simbolična, ona je zajednički dio identiteta Palestinca.

Palestinci su se suočili s diskriminacijom kamo god su otišli, uključujući i arapske zemlje. Izbjeglički logori, od kojih su mnogi postali gradovi, karakteristični su za palestinsku dijasporičku egzistenciju na Bliskom istoku, gdje većina Palestinaca često živi odvojena od lokalnog stanovništva.

Izrael naravno i dalje ignorira Rezoluciju 194, jer temelji svoje postojanje na protjerivanju Palestinaca.

Politički i vjerski predstavnici Palestinaca imaju različite stavove o dvo-državnom rješenju sukoba. Razgovarajući sa običnim Palestincima, kakav je njihov stav prema tom prijedlogu? 

Dok takozvano «dvo-državno rješenje» oblikuje raspravu o Palestini/Izraelu na međunarodnoj razini, ono je, poput pojma «arapsko-izraelskog sukoba» mit. Jer, takva retorika je korisna u portretiranju situacije u Palestini kao navodni sukob dviju jednakih strana. Međutim, kako koncept iza ove retorike krije kolonijalni temelj, razgovor o mogućem «dvo-državnom rješenju» pridonosi produljenju izraelske okupacije i pomaže Izraelu da osigura apsolutnu kontrolu nad palestinskim životima i teritoriji.

Važno je shvatiti da Izrael nije uspostavljen uz Palestinu, već na Palestini – s namjerom da se fizički i diskurzivno iskorijene Palestinci, njihova povijest i njihova kultura. Cionizam nikada nije bio zainteresiran za suživot s Palestincima, jer se cionizam temelji na idejama rasne supremacije i segregacije. Istodobno, Izrael proširuje svoja ilegalna naselja, sve više koncentrira Palestince u getoizirana područja, dijeli Zapadnu obalu u enklave kako bi se osiguralo da nikakva palestinska država ne bi mogla postojati.

Ove okolnosti jasno pokazuju da je «dvo-državno rješenje» diskurzivna laž zapadnjačke diplomacije i sredstvo za zavaravanje stvarnosti vrlo militarizirane države koja uz pomoć Evropske unije i SAD ugnjetava siromašnu populaciji Trećeg svijeta. Razgovori o «dvo-državnom rješenju» retorički prijenose kolonizaciju u diplomatski spor i podrazumijevaju paritet moći koja nikada nije postojala.

Istodobno, takozvana «Palestinska Narodna Samouprava,» koja govori u ime Palestinaca na međunarodnoj razini, može se promatrati kao kolonijalni suradnik s Izraelom, a ne kao legitimni predstavnik palestinske borbe za samoodređenje. Njena korupcija i tlačiteljska politika u ime Izraela dodatno su pridonijeli širenju izraelskog kolonijalizma.

Za mnoge Palestince, Izrael je politički sustav, a ne zemljopisno definirana država. Dok se palestinski zahtjevi baziraju na dugoj povijesti autohtone prisutnosti, Izrael se još uvijek bori da kreira nacionalnu priču, istodobno pokušavajući izbrisati palestinsku kulturu. Kao kolonijalni projekt, država Izrael je još uvijek u izradi. Za Izrael, sami opstanak i postojanje Palestinaca je prepreka, pa čak i egzistencijalna prijetnja.

Mnogo je ultra-ortodoksnih jevrejskih grupa koje djeluju u zapadnim državama i koje se izričito protive državi Izrael i cjelokupnoj cionističkoj ideologiji. Zbog čega se takve grupe protive cionističkoj ideji i zašto mainstream zapadni mediji ne izvještavaju adekvatno o takvim i sličnim grupama.

Mnogi Židovi, vjernici i nevjernici, kritiziraju ili se čak protive postojanju države Izrael u svojim diskriminatornim oblicima. Mnogi se suprotstavljaju cionizmu. Važno je razumjeti cionizam kao vrlo suvremeni oblik europskog nacionalizma i kolonijalizma.

Cionizam je uvijek pokušavao homogenizirati različite židovske zajednice u jednu etno-nacionalnu priču i pretvoriti sve Židove u cioniste. Na taj način, cionizam je apsolutan i utišava židovske anti-cionističke tradicije.

Ipak, Židovi su uvijek bili među najsvjetlijim glasovima u podupiranju palestinske borbe za prava i pravdu. Danas postoje grupe, poput Jewish Voice for Peace, koje čine briljantan aktivizam.

Nažalost, politika i mediji u zapadnom svijetu i dalje često predstavljaju kolonizaciju Palestine kao vjerski rat između muslimana i Židova. U zapadnim diskursima palestinska stvarnost je retorički promijenjena, budući da je bogata povijest, kultura, civilizacija i demografija pretvorena u islamofobne fantazije koje su posebno usmjerene na kršćanske i muslimanske Palestince, i arapske narode općenito. Upravo na osnovama navedenog mita o sukobu civilizacija, u kojem se takozvana «judeo-kršćanska» civilizacija suočava s egzistencijalnom prijetnjom –  tzv. «izraelsko-palestinski sukob» artikulira se ne u smislu kolonijalnog naseljavanja, nego kao kulturni i vjerski rat. Naravno, izraelska vlada treba barem retorički tu prijetnju kako bi opravdavala njezin sustav etnokracije. Utemeljiteljski mit Izraela ovisi o iluziji barbarskog, muslimanskog, palestinskog terorista.

Cionizam je duboko ukorijenjen u američki nacionalizam. Ekonomske, vojne i političke veze između SAD i Izraela su očite i dio su samopoimanja Sjedinjenih Država. Zapravo, politika Trumpove administracije prema Palestini i diplomacija preko UN-a ponovno je potvrdila da ne postoji razlika između Washingtona i Tel Aviva na međunarodnoj razini.

Ali američka podrška cionizmu starija je nego država Izrael. Za mnoge Amerikance, Izrael je analogija kolonijalnom osvajanju Sjeverne Amerike. I SAD i Izrael uspostavljeni su prisilnim uklanjanjem autohtonih naroda kroz biblijska opravdanja i tzv. civilizacijske misije.

Prvi cionisti nisu bili Židovi, već kršćanski fundamentalisti. Treba napomenuti da su evanđeoske vizije često antisemitske, shvaćajući Židove kao nešto niže i poželjevši njihovo preobraćenje u kršćanstvo. Danas su kršćanski cionisti, uključujući i potpredsjednika Mikea Pencea, instrumentalni za američku vanjsku politiku koja fanatično žudi za povratkom i koncentracijom svih Židova u Palestini u očekivanju Sudnjeg dana i povratka Isusa. U obraćanju izraelskom Knessetu 2018. godine, Pence je izjavio da SAD stoje uz Izrael: «vaši su vrijednosti naše vrijednosti, a vaša borba je naša borba.» Pence je pohvalio kolonijalne analogije između dviju zemlje. Njegove su primjedbe karakteristične za američku vanjsku politiku.

Ideologija cionizma zasjenjuje sve. Izrael, SAD i europske vlade tvrdoglavo podupiru jednadžbu cionizma i judaizma i vrlo antisemitsku kolektivnu politizaciju svih Židova kao cionista. Prosvjedi anticionističkih Židova proturječili su pojednostavljenju cionističke priče o Židovima koju preferiraju zapadne vlade i mediji. Međutim, Izrael ulaže napore u redefiniranje pojma antisemitizam. Po Izraelu, antisemitizam se ne bi trebao odnosit samo na antižidovski rasizam (koji je duboko ukorijenjen u kršćanskoj europskoj povijesti) već bi trebao uključiti anticionizam i kritiku prema izraelskoj vladi. Kao rezultat toga, mnogi anticionistički glasovi, uključujući Židove, su označeni kao antisemiti od izraelske i zapadnih vlada i institucija.

To, naravno, ne znači da nema veze između antisemitizma i anticionizma. Neki ljudi temelje anti-izraelske poglede na anti-židovskim osjećajima i obratno.

Antisemitizam nastavlja biti velika opasnost za Židove. Masakr u sinagogi u Pittsburghu u listopadu 2018. godine je samo jedan od najnovijih primjera.

Međutim, cionizam se i dalje oslanja na antisemitizam.

Kao što je vidljivo u sadašnjem rastu antisemitizma u Sjedinjenim Državama, izraelska vlada i cionističke organizacije, poput Zionist Organization of America ili tzv. Anti Defamation League ne uspijevaju adekvatno osuditi nacizam i bijeli rasizam.

Kao što se vidjelo u reakcijama na nemire u Charlottesvilleu ili pokolja u Pittsburghu, gdje su počinitelji bili samoproglašeni fašisti i nacisti s bijelim supremacističkim ideologijama, cionisti su reagovali relativno neutralno. Neki su čak povezivali masakr u Pittsburghu s Palestincima, muslimanima i Afroamerikancima. Palestinci su općenito okrivljeni za antisemitizam drugih.

Istovremeno, cionizam ponovo dokazuje da je to desničarski, bijeli, nacionalistički pokret. Danas je vidljivije nego ikada da su desničari i ekstremisti širom svijeta idolizirali cionizam kao model za proizvodnju rasnih hijerarhija i održavanje bijele supremacije.

Izraelske učinkovite metode etničkog čišćenja, podjele stanovništva i ograničavanja kroz etnokraciju i aparthejd pod krinkom liberalne demokracije učinili su Izrael simbolom za autoritarne ideologije. Primjeri su brojni: američki neonacista Richarda Spencera, koji sanja o bijeloj «etno-državi» koja se temelji na «bijelom cionizmu», ekstremno desničarska političke stranke u Europi (npr. FPÖ u Austriji i AfD u Njemačkoj) koji kombiniraju antisemitsku retoriku – koja ponekad uključuje revizionizam holokausta – s cionističkom ideologijom, Orban u Mađarskoj, Duterte na Filipinima i sada i Bolsonaro u Brazilu. Ultranacionalističke vlade i politički pokreti koji su potaknuli rasističke osjećaje protiv izbjeglica i imigranata, kao i seksističke, homofobne, islamofobne i antisemitske osjećaje danas su najbliži saveznici Izraela. Ovi se fenomeni zapravo raspravljaju u izraelskim medijima, ali su većinom ignorirani u zapadnim diskursima, gdje su mitovi i teorije konspiracije još uvijek jači od dokaza, razloga i suosjećanja.

Dozvoljeno je prenositi sadržaje sa portala algoritam.net bez odobrenja, ali je pri preuzimanju obavezno navođenje imena autora teksta i izvora, te stavljanje direktnog linka na sadržaj koji se preuzima sa portala. Takođe, ni u kom slučaju nisu dozvoljene intervencije na preuzetom sadržaju.