Sa one strane logorskoga kosmosa

Piše: Mirza Sarajkić

Palestina više od pola stoljeća predstavlja jedan od kanonskih motiva u tematici arapskog romana općenito. U tim brojnim „modelima palestinske zbilje“, roman Baršun pripada rijetkim djelima koja kazuju o palestinskom narodu bez historijskog i političkog „pitanja Palestine“ u krupnome planu. Preciznije kazano, Huzama Habayib u ovom romanu uspijeva kazivati o  svakodnevnom životu držeći na sigurnoj distanci nezaobilazne palestinske scene – progon, okupaciju, diskriminaciju, ubijanja i tome slično.

 

Hava je tada pri put vidjela muškarca kako plače i uvjerila se da su tužni muškarci najljepši. Također, tada je po prvi put osjetila da je ona nešto više od puke žene; da je žena koja voli; žena koja je privlačna; žena koja je poželjna; žena koja se predaje samo onom za čim žudi; žena koja želi samo život kojeg je grčevito zgrabila; žena za čijom toplinom se čezne u inat danima studeni, tuđine i praznine; žena koju sažalijevaju zbog manjka ljubavi u njenoj prošlosti; žena koja je sretna zbog dugotrajne strpljivosti koju je imala u minulim danima; žena kojoj će biti oprošteno jer je odveć premalo progovarala o ljubavi, čežnji i tjeskobi u grudima.

Palestina više od pola stoljeća predstavlja jedan od kanonskih motiva u tematici arapskog romana općenito. U tim brojnim „modelima palestinske zbilje“, roman Baršun pripada rijetkim djelima koja kazuju o palestinskom narodu bez historijskog i političkog „pitanja Palestine“ u krupnome planu. Preciznije kazano, Huzama Habayib u ovom romanu uspijeva kazivati o  svakodnevnom životu držeći na sigurnoj distanci nezaobilazne palestinske scene – progon, okupaciju, diskriminaciju, ubijanja i tome slično. Njeno je romaneskno pletivo u tom smislu jednako podvigu izdvajanja jednog „uobičajenog“ dana iz vrtloga života pod okupacijom. U središtu je njenog istančanog pripovijedanja život stanovnika izbjegličkog logora Bukʽa u Jordanu. Prostor jednog od najvećih stjecišta palestinskih prognanika nedaleko od Ammana, autorica pretvara u živopisnu scenu koja nam predočava Palestinu izvan Palestine dozvoljavajući glavnim likovima prividnu slobodu od imaginativa domovine koja im je ionako oduzeta odavno i do daljnjeg. Logor Buk’a, danas jedan od najvećih palestinskih geta u Jordanu i šire, od nekadašnjeg malog, privremenog sabirnog centra prerastao je doslovno u grad, a taj grad nakon sedam decenija u sebi sakrio vascijeli „kosmos“ ljudskih priča i sudbina. Habayib nam iz tog kosmosa odabire životnu priču Have Bint Musa. Poput većine žena u logoru, Hava ima tegoban život koji se sastoji od bezbrojnih kućanskih poslova i borbe za goli život u „košnici logora“. Najveća Havina briga jeste fizički spojena, a duhovno razorena porodica. Njen suprug Nazmi, za kojeg se udila protiv svoje volje, tipični je primjer tradicionalnog muškarca koji porodične zakone i atmosferu kroji pesnicama i kaišem bez objašnjenja ili emocija. Hava i njena kćerka Ajet redovne su mete Nazmijevih frustracija i zlovolje. Sin Qays vremenom postaje očev duhovni preslik produbljujući tako Havin očaj i beznađe, a to su osjećaji i slike koje je naslijedila iz svoje porodice u kojoj je još veću tiraniju provodio otac Musa nad njenom majkom, Havom i njezina dva brata. Havino uvjerenje u nasljednu i neizlječivu bolest palestinske porodice promijenit će susret sa gospođom Qamer. Gospođa Qamer jedina je udovica u logoru koja ima nezavisan život jer je se bavi krojenjem. Hava biva fascinirana izgledom, držanjem i životnim stavom žene čije brojne vršnjakinje u logoru jedino priželjkuju „lahku smrt i mnogobrojnu dženazu“. Hava u njoj vidi snagu života i mogućnost da se „može plivati i uzvodno“, te od nje traži da je poduči krojenju. Brojni sati podučavanja krojačkom zanatu u potpunosti zbližavaju Havu i gospođu Qamer, te se njihovi sastanci pretvaraju u putovanja magičnim svijetom uspunjenim stihovima čuvene pjevačice Fayruz, kazivanjima o Romeu i Juliji, te mirisima i bojama raznovrsnih tkanina od kojih svaka ima posebnu priču koju gospođa Qamar pripovijeda „ponovo rođenoj“ Havi. Hava se ubrzo oslobađa nasilnog supruga i pronalazi Munira, svoju pravu ljubav, te na taj način potire granice fantazije i zbilje, a to je prvorazredni čin postojanja svakoga Palestinca.

Na kraju treba kazati da, uprkos „novom pismu jedne Palestinke“, niti ovaj roman niti autorica Huzama Habayib nipošto eskapistički ili neangažirani, jer takvi stavovi nažalost dominiraju u brojnim kritičkim i analizama prikazima ovog romana. Udaljavanjem od općih i dominantnih slika palestinske tragedije, Habayib se ne odriče identiteta i domovine. Naprotiv, oni ih produbljuje i intenzivira otkrivajući pulsirajuće svjetove ispod „domoljubnih slogana“ i „kolektivnih pitanja ili problema“. Ona nastoji ukloniti lažne zastore koji često „prožderu“ ljude/Palestince iza njih, te nas uvesti u kosmos malih problema i životnih raspuća koji identitet ovih prekriženih ljudi čini baršunastim. Snažna priča o nesalomljivoj Havi prenesena bogatim jezikom i profinjenim izrazima u toj je misiji itekako uspjela.

Huzama Habayib, (r. 1965) savremena je palestinska književnica. Napisala je nekoliko zbirki poezije od kojih se izdvajaju: Slike (1990) i Vapaj (2009). Poznatija je po kratkim pričama i romanima za koje je dobila prestižne nagrade u arapskom svijetu. Napisala je pet zbirki kratkih priča od kojih su najzapaženije Okvir nepostojanja (1997) i Najslađa noć (2002). Objavila je tri romana: Korijen žudnje (2007), Prije nego kraljica zaspi (2011) i Baršun (2016) za kojeg je dobila nagradu Nedžib Mahfuz za najbolji roman u 2017 godini.

Tekst “Sa one strane logorskoga kosmosa” prikaz je romana Huzame Habayibe, Baršun, Al-Mua’sassa al-ʽarabiyya li al-dirāsāt wa al-našr, Bejrut, 2016.

Dozvoljeno je prenositi sadržaje sa portala algoritam.net bez odobrenja, ali je pri preuzimanju obavezno navođenje imena autora teksta i izvora, te stavljanje direktnog linka na sadržaj koji se preuzima sa portala. Takođe, ni u kom slučaju nisu dozvoljene intervencije na preuzetom sadržaju.