Značenje hidžaba za modernizirajuće elite

Piše: Katherine Bullock

Elitistički reformatori, manje ili više nemilosrdni, fokusirali su se na preoblikovanje društva po zapadnjačkom kalupu. Turska pod Ataturkom (1920-1938) daje jedan od najžešćih primjera: on je zamijenio arapski alfabet latinskim pismom, pokušao očistiti turski jezik od arapskih i perzijskih riječi i ukinuo hilafet, zamijenivši ga građanskim zakonikom napravljenim po švicarskom modelu. Ataturk je donio dekrete o reformi odijevanja. Muškarci su morali prestati nositi fes i drugu tradicionalnu tursku odjeću i početi nositi evropsku; ismijavao je one koji su i dalje nosili tursku nošnju: „Bi li civilizirani čovjek odjenuo to smiješno odijelo i izašao vani da mu se cijeli svijet smije“? Obznanio je: „Nosit ćemo čizme i cipele, pantalone, prsluke, ovratnike, mašne… oblačit ćemo frakove, salonska odijela, kapute i sakoe… A ako ima neko ko oklijeva i ko se povlači, ja ću mu reći da je budala“. Ataturk je podsticao žene da usvoje evropsku odjeću, a njegova supruga, Latifa, bila je otkrivena na njihovom vjenčanju, kao i kad se poslije pojavljivala u javnosti.

 “Zar nisi lepa? Otkri se!” Kolonijalni poster iz 1958. godine koji je podstrekivao alžirske žene da prestanu da nose hidžab

 

Francuski vojni činovnik govori o „zarobljavanju umova“ domaćeg stanovništva. To je učinkovito urađeno uvođenjem evropskog školovanja u kolonizirane zemlje. Orijentalci, u strahu od zapadne moći (ekonomske i vojne) i zbunjeni svojom slabošću, bili su predisponirani da slušaju i uče od Zapada. Zapadno školovanje nametnulo je domaćim ljudima orijentalističke ideje. „Poput bilo kojeg sistema postojanih ideja, orijentalistička gledišta utjecala su na ljude koji se zovu istočnjacima ili orijentalcima, baš kao i na one koji se zovu zapadnjacima, Evropljanima, okcidentalcima; orijentalizam je više skup prinuda i ograničenja mišljenja nego pozitivna doktrina.“ Orijentalizam je (bio) skup znanja, s vlastitim jezikom, pravilima, metaforama i slikama koje obuzdavaju ne samo zapadnjake, već i sâme domaće ljude, koji o vlastitoj zemlji uče kroz zapadne naučne discipline. Zato su krajem 19. i početkom 20. stoljeća elite i vladari u muslimanskim zemljama bili „inspirirani i intenzivnim izlaganjem novim zapadnjačkim idejama“. Upoznavati sebe kroz leće orijentalizma značilo je prihvatiti evropsku dijagnozu problema ruševnog Orijenta i prihvatiti evropski lijek. Te su elite pokušale „modernizirati“ svoje zemlje imitirajući Zapad.

Degradirajući položaj orijentalnih (posebno muslimanskih) žena prikazivao se kao glavna prepreka napretku (civiliziranju) Orijenta. Domaće elite su se fokusirale na probleme koje je kolonizator identificirao kao najvažnije kočnice napretku: pokrivanje, sekluziju i višeženstvo. U uredničkom članku prvog časopisa za žene, kojeg je u Egiptu 1892. osnovao jedan sirijski kršćanin, ističe se posvećenost „napredovanju“ žena „Egipta putem kojim idu i Evropljanke“. Libanska spisateljica Nazira Zain al-Din je 1928. objavila knjigu u kojoj, između ostalog, diskutira pitanje vela. Zaključuje: „Primijetila sam da su nacije koje su odustale od vela – nacije koje su napredovale u intelektualnom i materijalnom smislu. Takav napredak ne vidimo kod ‘pokrivenih’ nacija“.

Čuvenom knjigom Qassima Amina o muslimankama, objavljenom u Egiptu 1899., u arapskoj štampi je započela debata o velu. Međutim, Aminova argumentacija bila je odjek zapadnih dijagnoza o „bolesti nazadnog“ Istoka. Uvjeren u inherentnu superiornost Zapada i u muslimansku inherentnu nazadnost, Amin kaže da je veo „ogromna barijera između žene i njenog uzdizanja, a shodno tome i između nacije i njenog napretka“. On kritizira evropsko (muško) fantaziranje o haremu. Tvrdi da je u egipatskom domu žena ta koja ima moć, a ne muž.  Zato, baš kao i misionari, kolonijalisti i feministi, i Amin misli da je žena ključ za preoblikovanje i progres društva: „Odrastao čovjek nije ništa drugo nego ono što je njegova majka odgojila… to je suština ove knjige… Nemoguće je odgojiti uspješne ljude ako njihove majke nisu u stanju podizati ih da budu uspješni [italik Aminov]. U Turskoj je Ataturk govorio da „neuspjehe u prošlosti možemo objašnjavati činjenicom da smo bili pasivni prema sudbini žena“. I razvija tu misao: “…najvažnija dužnost žene, osim društvene odgovornosti, jeste da bude dobra majka. Zbog progresa, zbog toga što civilizacija napreduje divovskim koracima, moramo osposobiti majke da podižu svoju djecu u skladu s potrebama ovog stoljeća.” Ovi su citati vrijedni spomena, kako zbog toga što podsjećaju na izjave Cromera, misionara i evropskih feministkinja navedenih u odjeljku o haremu, tako i zbog toga što su izdaja žene – ovdje ne postoji stvarni interes za „poboljšanje“ statusa žene, već se cilja na ono što je ključ društva: uspješnog muškarca.

Elitistički reformatori, manje ili više nemilosrdni, fokusirali su se na preoblikovanje društva po zapadnjačkom kalupu. Turska pod Ataturkom (1920-1938) daje jedan od najžešćih primjera: on je zamijenio arapski alfabet latinskim pismom, pokušao očistiti turski jezik od arapskih i perzijskih riječi i ukinuo hilafet, zamijenivši ga građanskim zakonikom napravljenim po švicarskom modelu. Ataturk je donio dekrete o reformi odijevanja. Muškarci su morali prestati nositi fes i drugu tradicionalnu tursku odjeću i početi nositi evropsku; ismijavao je one koji su i dalje nosili tursku nošnju: „Bi li civilizirani čovjek odjenuo to smiješno odijelo i izašao vani da mu se cijeli svijet smije“? Obznanio je: „Nosit ćemo čizme i cipele, pantalone, prsluke, ovratnike, mašne… oblačit ćemo frakove, salonska odijela, kapute i sakoe… A ako ima neko ko oklijeva i ko se povlači, ja ću mu reći da je budala“. Ataturk je podsticao žene da usvoje evropsku odjeću, a njegova supruga, Latifa, bila je otkrivena na njihovom vjenčanju, kao i kad se poslije pojavljivala u javnosti. Formirana je jedna „istražna komisija, pod nazivom Tribunal neovisnosti, čiji su predstavnici išli od sela do sela i kažnjavali one koji ne poštuju nove propise o oblačenju“. Nastojao je reformirati običaje i ponašanje građana, naprimjer, tražio je od njih da uče dvoranske plesove.

Reformatori širom muslimanskog svijeta su u svojim društvima agitirali za slične promjene. U Egiptu su Huda Shaarawi i Seza Nabarawi, vrativši se s konferencije Međunarodne alijanse žena, održane u Rimu 1923., napravile čuvenu, dramatičnu gestu: odmah nakon silaska s voza, skinule su velove s lica. U Iraku je Jamal Sudki Azza Khawy zatvoren zbog zagovaranja ukidanja zara; kraljica Afganistana, Suraya, pojavila se nepokrivena u javnosti 1928., a kralj se zalagao za ukidanje vela; u Iranu je šah Reza zabranio veo 1936. godine. Njegove žene su u javnost izlazile nepokrivene, vladinim uposlenicima bilo je zabranjeno ući u kino ako su im žene nosile čador, a vozače taksija bi oglobili ako bi primili pokrivenu putnicu. I šah Reza je u svojim govorima naglašavao da žene trebaju ponijeti bajrak moderne civilizacije, zato što one „odgajaju nove generacije“. Zabranu je energično nametala policija, obučena da makazama isječe veo, uhvati li koju ženu da ga nosi u javnosti.

Prevod: Azra Mulović

Tekst je  deo poglavlja knjige “Odjevanje muslimanki: od stereotipa do prava na izbor” dr Katherine Bullock.
Knjigu “Odjevanje muslimanki: od stereotipa do prava na izbor” objavili su 2013. godine Centar za napredne studije, Sarajevo i CEI Nahla, Sarajevo. Tekst je publikovan uz dozvolu izdavača.

Dozvoljeno je prenositi sadržaje sa portala algoritam.net bez odobrenja, ali je pri preuzimanju obavezno navođenje imena autora teksta i izvora, te stavljanje direktnog linka na sadržaj koji se preuzima sa portala. Takođe, ni u kom slučaju nisu dozvoljene intervencije na preuzetom sadržaju.