Prevodi tekstova

Važnost šure u islamskim pravnim tekstovima i svakodnevnom životu

Važnost šure u islamskim pravnim tekstovima i svakodnevnom životu

Piše: Ahmad al-Raysuni

Ibn‘Atijje je dao snažno i jako poznato mišljenje u kome se kaže da je “šura jedan od temelja i najobaveznijih propisa islamskog prava, pa ko kod odbija da se dogovara sa onima koji posjeduju znanje i koji su bogobojazni, mora biti smijenjen sa funkcije. O ovome nema rasprave.”

 

U početku bijaše šura

Kada raspravljaju o šuri i kada je dokazuju islamskim pravnim tekstovima, učenjaci i pisci imaju običaj da u fokus svojih istraživanja stave posebno dva kur’anska ajeta, naime, 42:38 i 3:159. Ja ću, ako Bog da, o ta dva ajeta diskutirati kasnije, kad za to dođe vrijeme, ali bih se prije toga osvrnuo na slijedeći ajet u Kur’anu:

A kada Gospodar tvoj reče melecima: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!” – oni rekoše: “Zar će Ti namjesnik  biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, poštivamo Te.” On reče: “Ja znam ono što vi ne znate.” / I pouči On Adema nazivima svih stvari, a onda ih predoči melecima i reče: “Kažite Mi nazive njihove, ako istinu govorite!” / “Hvaljen neka si!” – rekoše oni – “mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio. Ti si Sveznajući i Mudri.” (Kur’an 2:30-32)

U fascinantnoj opservaciji u vezi sa ovim ajetom, poznati vjerski učenjak Muhammed et-Tahir ibn Ašur sugeriše da je ovaj razgovor između Allaha (dž.š.) i Njegovih meleka jedna vrsta šure ili konsultiranja. Ovo konsultiranje, kaže on, vodilo se već na samom početku stvaranja kako bi ljudima odmah na početku bila data uputa. On piše:

“Ove Božije riječi upućene su melecima na način da ih opskrbljuju saznanjem koje će im pomoći da shvate superiornost ljudske vrste. Na taj način, Allah (dž.š.) želi da ukloni predrasudu prema ljudskim bićima čija srca On poznaje. Njegove riječi, kao jedna vrsta savjeta, melecima žele da ukažu počast. Ovim riječima Allah (dž.š.) njima nudi instrukciju u vidu priznanja… mada On (uistinu) ne traži vijećanje o Svojim poslovima. Prije će biti da On na ovaj način želi da meleci postanu svjesni skrivene mudrosti radi čega On stvara Adema. Komentatori Kur’ana o ovome govore kada god komentarišu ovaj ajet.

Meni se čini da ova šura ima cilj da otkrije jednu stvarnost koja će se pojaviti u vezi sa stvaranjem prvog ljudskog bića, da bi ona trebala postati princip sa kojim će Ademovi nasljednici biti upoznati. To stoga što, kada se u obzir uzme uvjet ili namisao koja je udružena sa uobličavanjem nečega, to donosi harmoniju između toga uvjeta ili namisli i entiteta s kojim su taj uvjet ili namisao udruženi.”

Ukoliko se nadnesemo nad ovim Ibn Ašurovim i gledištem mufessira na koje se on naslanja, vidjet ćemo da je šura ili konsultiranje prva društvena praksa budući da je nju najprije ustanovio Allah (dž.š.). Druga lekcija koja se može uzeti iz ovog događaja jeste da je praksa konsultiranja primjer koji se oponaša čak i u pitanjima koja su malo prije navedena, odnosno u odgovorima koji su upravo postali poznati. To stoga što je konsultiranje u ovoj stvari one vrste koja ima specifične svrhe i beneficije, a neke od njih je naveo Ibn Ašur, koje idu dalje od toga da se saziva vijeće. U te svrhe spadaju upoznavanje sa namjerom o stvaranju čovjeka, odavanje počasti i postavljanje primjera drugima kako bi učili iz ovog primjera i kako bi taj primjer slijedili. Drugi slučaj koga možemo uključiti u ovu kategoriju konsultiranja jeste ona situacija u kojoj se Ibrǎhim konsultira sa svojim sinom u vezi sa naredbom koju je primio od Allaha (dž.š.). U Kur’anu čitamo:

I kada on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrǎhim reče: “O, sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?” – “O, oče moj”, – reče- “onako kako ti se naređuje postupi; vidjet ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.”  (Kur’an 37:102)

Da Ibrǎhim žrtvuje svoga sina – ta je naredba netom stigla od Boga (dž.š.), pa i pored toga, Ibrǎhim kaže svome sinu: “pa šta ti misliš?” a sin mu odgovara: “O, oče moj, onako kako ti se naređuje postupi; vidjet ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.”  O ovome mjestu u Kur’anu et-Tartuši piše:

“Tvoja odlučnost da izvršiš ono što si namislio i da pokažeš svoju ispravnost u vjeri ne brane ti da se konsultiraš. Zar nisi vidio kako Ibrǎhim – neka je mir s njime – svoga sina upoznaje sa namjerom da će ga žrtvovati jer je dobio naredbu o kojoj nema diskusije? Dakle, on je profinio svoj moralni senzibilitet i svoje uzvišeno znanje koje dijeli drugim ljudima, a taj senzibilitet i to znanje vode ga ka tome da se konsultira sa svojim sinom o ovom pitanju pa mu kaže: “O, sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?”

Slično mišljenje iznosi kadija Bedruddin ibn Džemǎ’ah, koji piše: “Šura je bila praksa koje su se pridržavali vjerovjesnici. Allahov (dž.š.) dragi prijatelj Ibrǎhim – neka je mir s njime – primio je striktnu naredbu da žrtvuje svoga sina, pa i pored toga, on nije propustio da se savjetuje sa svojim sinom oko toga.” Oni koji imaju običaj da se savjetuju sa drugima čak i u pitanjima koja su sasvim jasna, a nikada se nisu ustegli da to učine i kad je riječ o nejasnim stvarima. Dakle, konsultiranje je preporučljivo, korisna praksa u vezi sa pitanjima o kojima je već donesena odluka, a koliko li je tek ona važna – i mora biti važna – u kompleksnim i zamršenim pitanjima oko kojih se mora javiti više različitih, čak i suprotstavljenih mišljenja!

Ibrǎhimov čin šure, kada se on savjetuje sa svojim sinom, donosi nam primjer šure u familiji koji se može prepoznati i u slijedećem kur’anskom ajetu:

A kada pustite žene i one ispune njima propisano vrijeme za čekanje, ne smetajte im da se ponovo udaju (za svoje muževe), kada se slože da lijepo žive. Ovim se savjetuju oni među vama koji vjeruju u Allaha i u onaj svijet. To vam je bolje i ljepše. A Allah sve zna, a vi ne znate. / Majke neka doje djecu svoju pune dvije godine onima koji žele da dojenje potpuno bude. Otac djeteta je dužan da ih prema svojoj mogućnosti hrani i odijeva. Niko neka se ne zadužuje iznad mogućnosti svojih: majka ne smije da trpi štetu zbog djeteta svoga, a ni otac zbog svoga djeteta. I nasljednik je dužan sve to. Ako njih dvoje na lijep način i sporazumno odluče da dijete odbiju, to nije grijeh. A ako zaželite da djeci svojoj dojilje nađete – pa, nije grijeh kad od srca ono što ste naumili dadete. Allaha se bojte i znajte da Allah dobro vidi ono što radite. (Kur’an 2:232-233)

Šura je eksplicitno spomenuta u drugom ajetu (Ako njih dvoje na lijep način i sporazumno odluče…) i implicitno u prvom ajetu (Ako se njih dvoje slože da lijepo žive…). U oba slučaja, do istinskog dogovora se može doći samo putem dijaloga i konsultiranja koji se vode u duhu dobre volje, sa svim onim što uključuje želja za dobrom i pomirenjem, povjerenje i poštenje.

Iz prvog ajeta razumijemo da, ukoliko se dva supružnika, između kojih su prethodno bili zahlađeni odnosi, slože da nastave živjeti zajedno, staratelj nema pravo da ovakav dogovor blokira. Iz drugog ajeta saznajemo da period dojenja, koji treba da bude dvije godine, bude smanjen, samo ako prekid dojenja međusobno dogovore putem konsultiranja i sporazuma. Drugim riječima, odluku o prekidu dojenja djeteta ne može donijeti nijedan roditelj jednostrano. A to znači da je briga o djetetu pravo i obaveza i jednog i drugog roditelja, što neminovno iziskuje dogovor i konsultiranje kako bi se došlo do izbora onoga što je najbolje za dijete.

Činjenica da je žena ona koja doji dijete ne daje joj za pravo da donosi samostalno odluku da nastavi sa dojenjem ili da ga prekine. Isti slučaj je sa mužem, koji jeste hranilac porodice i glava kuće, ali to mu ne daje za pravo da odluke u vezi sa svojim djetetom donosi na autokratski način. Ne, nego je njegova supruga, djetetova majka, njegov partner u upravljanju njihovim zajedničkim poslovima, zbog čega se odluke te vrste moraju donositi u međusobnom dogovaranju i savjetovanju, ili, kako bi Kur’an rekao, sporazumijevajući se međusobno na lijep i pravedan način.

U vezi sa ovim dijelom ajeta: Ako njih dvoje na lijep i sporazuman način odluče da dijete odbiju, to nije grijeh, Ibn Kesir piše: “To jest, ukoliko djetetovi roditelji odluče da odbiju dijete od sise prije nego što je ono navršilo dvije godine zato što oni misle da bi to bilo u njegovu, tj. djetetovu korist, ukoliko su se oni sporazumjeli o tome, onda oni neće biti grješni zbog takve odluke.” Ono što možemo zaključiti iz ovoga jeste da, ako jedan roditelj na svoju ruku odluči da prekine dojenje djeteta, to neće biti dovoljno pošto nije prihvatljivo za jedno od njih dvoga da nametnu svoje mišljenje onom drugome ili da na svoju ruku ovako postupe ne konsultirajući se sa drugim roditeljem. Ovo je mišljenje es-Sevrija i drugih. Ovakav aranžman, koji traži pažljivo razmatranje brige o djetetu, služi tome da zaštiti dijete i na taj način postigne Allahovo (dž.š.) zadovoljstvo i milost. Zato što je Gospodar i jednog i drugog roditelja zadužio odgojem njihove djece i upućivanjem u ono što je najkorisnije za njih i za njihovo potomstvo – kao što je iznio u 65. suri: U koliko su trudne (nakon konačnog razvoda), dajte im izdržavanje sve dok se ne porode; i dogovorite se jedno s drugim na lijep način (o budućnosti djeteta) (Kur’an 65:6).

Uzevši u obzir ono što je naprijed rečeno, odluke koje se tiču dječijeg obrazovanja (mjesta obrazovanja, vrste, trajanja, nastavka ili prestajanja), zdravlja, mjesta stanovanja, putovanja, aktivnosti (onih koje su prihvatljive i onih koje to nisu, onih na koje djecu treba podsticati i onih od kojih ih treba odvraćati), kao i njihovoga profesionalnog upućivanja ili braka kada im treba pomoć i asistencija majke ili oca – sve ovo i više od toga traži zajedničko savjetovanje između roditelja ili između roditelja i djece ukoliko su ona postala svjesna i razborita. Preporučljivo je da se roditelji dogovaraju sa mladom djecom kako bi ih navikli na dogovaranje kao stil življenja.

U brojnim hadisima se navodi kako se kćerke trebaju pitati kada roditelji žele da ih udaju za ovog ili onog prosca. Prema jednome od njih, hazreti Aiša pripovijeda: “Pitala sam Allahovoga Poslanika, ako djevojčina porodica želi da uda kćerku, da li oni trebaju pitati nju za mišljenje ili ne.” Na to je on odgovorio: “Da, treba da je pitaju.”

Prema tome, šura se traži kadgod je riječ o braku, familijarnim poslovima i odgoju djece, kao i kada je riječ o sukobima i razmiricama i neslozi. Allah (dž.š.) kaže:

A ako se bojite razdora izmedu njih dvoje, onda pošaljite jednog pomiritelja iz njegove, a jednog pomiritelja iz njezine porodice. Ako oni žele izmirenje, Allah će ih pomiriti jer Allah sve zna i o svemu je obaviješten. (Kur’an 4:35)

Ovaj ajet sadrži implicitnu naredbu učestvovanja u šuri. Dokle god imaju dva arbitra, procjena slučaja i usaglašenost oko izlaska iz krizne situacije može se postići jedino putem šure između zavađenih strana pa ili se doći do pomirenja ili do razlaza.

Štaviše, pošto je konsultiranje neophodno prilikom sklapanja braka, ono je isto tako neophodno i ukoliko dođe do razvoda. Ovu praksu je usvojio Allahov Poslanik lično sa svojim ženama, i on ju je ustanovio kao pravilo za muslimansku zajednicu. U kontekstu klevete koja se bila počela širiti protiv nje, hazreti Aiša pripovijeda: “Kada je Božiji Poslanik osjetio da je Objava prestala dolaziti, pozvao je Aliju ibn Ebi Taliba i Usamu ibn Zejda i od njih zatražio savjet da li da se razvede od svoje žene ili ne.” Isto tako, kada su bili zahladnili odnosi između Božijega Poslanika i njegovih žena zbog njihovih navaljivanja da im priskrbi što više materijalnih sredstava, on je od njih zatražio da se posavjetuju najprije sa svojim očevima i majkama hoće li ostati s njim ili će se razvesti. Kur’an navodi ono što je njemu rekao Uzvišeni Allah:

O, Vjerovjesniče, reći ženama svojim: “Ako želite život na ovom svijetu i njegov sjaj, onda se odlučite, dat ću vam pristojnu opremu i lijepo ću vas otpustiti. / A ako želite Allaha, i Poslanika Njegova, i onaj svijet, – pa, Allah je, doista, onima među vama koji čine dobra djela pripremio nagradu veliku.” (Kur’an 33:28-29)

Poslanik je problem iznio pred svoje supruge davši im da izaberu jednu od dvije mogućnosti, koje se navode u gornjim ajetima. Počevši od Aiše, rekao je: “Nema potrebe da žuriš, najprije se posavjetuj sa svojim roditeljima.” Prema drugoj verziji istog hadisa, on je rekao: “Više bih volio da ne požuriš (sa svojom odlukom), najprije se posavjetuj sa svojim roditeljima!” Hazreti Aiša je na to odgovorila: “Zašto da se savjetujem sa svojim roditeljima oko toga, o, Božiji Poslaniče? Ja sam izabrala Allaha, Njegovoga Poslanika i Ahiret!”

Šura: od privatne do javne sfere

Uzmeli se u obzir činjenica da je šura neophodna u privatnoj sferi, u što spadaju pojedinačni poslovi, poslovi između jednog i drugog čovjeka, između muža i žene, roditelja i djece, onda je sasvim jasno koliko je ona vitalno važna u javnim poslovima i onda kada su u pitanju krupniji problemi koji se pojave u društvu.Važnost šure u javnoj sferi istaknuta je u dva kur’anska ajeta na vrlo jasan način. Prvi od tih ajeta govori o “onima koji se između sebe dogovaraju o javnim poslovima.”  Evo tog odlomka:

Sve što vam je dato – samo je uživanje u životu na ovom svijetu, a ono što je u Allaha – bolje je i trajnije za one koji vjeruju i u Gospodara svoga se uzdaju; / za one koji se klone velikih grijeha i razvrata i koji, kad ih ko rasrdi, opraštaju; / za one koji se Gospodaru svome odazivaju, i koji namaz obavljaju, i koji se o poslovima svojim dogovaraju, a dio od onoga čime smo ih Mi opskrbili udjeljuju. (Kur’an 42:36-38)

Što se tiče drugog ajeta, on sadrži Allahovu (dž.š.) naredbu Njegovome Poslaniku da se “dogovara sa njima prilikom vršenja javnih poslova”, kako slijedi:

Samo Allahovom milošću ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega. (Kur’an 3:159)

Prvi, gore navedeni ajet nalazi se u 42. suri koja nosi naslov eš-Šurǎ, što znači: konsultiranje, savjetovanje, dogovaranje. Činjenica da je jedna sura u Kur’anu dobila ovo ime sama je dokaz važnosti konsultiranja i počasnog mjesta koje mu daje kur’anska Objava. U ovom ajetu šura ili konsultiranje je eksplicitno spomenuta zajedno sa nizom osobina koje treba da ima muslimanska zajednica. Pošto je to zajednica vjere, onda se njezini članovi pouzdaju u Allaha (dž.š.), ostavljaju velike i teške grijehe, odazivaju se na Božije naredbe, redovno klanjaju, međusobno se dogovaraju o svim pitanjima od zajedničkog interesa, dijele zekjat i troše na druge od onoga što im je Gospodar njihov dao. Prema tome, u ovom kontekstu muslimani su, između ostaloga, opisani i kao oni koji se međusobno konsultiraju ili dogovaraju o svim pitanjima od javnog interesa. Komentirajući ovaj ajet, el-Kannudži piše: “Ono što ovaj ajet kaže jeste da se muslimani međusobno dogovaraju oko svakog problema ili pitanja koje se pojavi u njihovoj zajednici. Prema tome, nijedno lično mišljenje ne može biti uzeto u razmatranje kao ekskluzivno i mišljenje svih drugih.” Učenjaci su uočili da je dogovaranje stavljeno na listu brojnih karakteristika koje se smatraju suštinskim konstituentima i temeljima islamske vjere; zbog toga se može zaključiti da je i šura suštinski konstituent islamske prakse. El-Džessǎs piše: “Allahovo opisivanje onih ‘koji se odazivaju svome Gospodaru, namaz obavljaju, dogovaraju se o svim zajedničkim poslovima i troše na druge od onoga čime ih je Gospodar opskrbio’(42:38) jeste dokaz o vitalnom značaju šure. Nakon svega, On je spominje zajedno sa vjerovanjem i obavljanjem namaza. Prema tome, to može poslužiti kao dokaz da je vjernicima naređeno da učestvuju u šuri.”

Što se tiče drugog ajeta koji govori o važnosti šure, to je 3:159; taj ajet se obraća Poslaniku kao vođi, učitelju, zapovjedniku i lideru i onome koji druge poziva u vjerovanje. Ove uloge od njega traže da bude blag, ljubazan i milostiv prema drugima, da im prašta njihove neuspjehe i onda kada pogriješe, a na isti način se od njega traži da se dogovara sa muslimanima i razmatra njihova mišljenja i prijedloge. Štaviše, ta naredba da se Božiji Poslanik dogovara sa svojim ashabima odnosi se na svakoga ko, poput njega, obavlja službu komandanta, lidera i pozivača u vjeru. Ustvari, učenjaci i komentatori Kur’ana drže da takvi ljudi imaju veću obavezu da se konsultiraju sa drugim muslimanima nego što je to činio Božiji Poslanik. Prema tome, u ovom ajetu se krije fundamentalni princip islamske vladavine i rukovođenja, princip koji tretira odnos muslimanskih vladara i njihovih podanika. Komentirajući ovaj ajet, Ibn‘Atijje je dao snažno i jako poznato mišljenje u kome se kaže da je “šura jedan od temelja i najobaveznijih propisa islamskog prava, pa ko kod odbija da se dogovara sa onima koji posjeduju znanje i koji su bogobojazni, mora biti smijenjen sa funkcije. O ovome nema rasprave.”

Prevod: Džemaludin Latić

Tekst predstavlja deo poglavlja knjige Ahmada al-Raysunija Šura: Kur’anski princip dogovaranja koju su 2016. godine publikovali El-Kalem i Centar za napredne studije. Tekst je publikovan uz saglasnost izdavača.

Dozvoljeno je prenositi sadržaje sa portala algoritam.net bez odobrenja, ali je pri preuzimanju obavezno navođenje imena autora teksta i izvora, te stavljanje direktnog linka na sadržaj koji se preuzima sa portala. Takođe, ni u kom slučaju nisu dozvoljene intervencije na preuzetom sadržaju.