Šta je islamska demokratija? Tri ključna obilježja islamske vlasti

Piše: M. A. Muqtedar Khan

S obzirom na to da muslimani vjeruju da islam nalaže politički angažman kao dio religijske prakse, islam će i dalje igrati ulogu u političkom i javnom djelovanju. U svom kratkom ogledu, htio bih se odmaknuti od diskusije uloge islamskih političkih pokreta u sekularnim ili islamskim državama, kao što su Saudijska Arabija ili Iran, i dokazati da se u modernim muslimanskim političkim diskusijama pojavila ideja islamske demokratije. U ovom kratkom članku, napisanom prvenstveno da čitatelju predstavi ideju demokratske islamske političke vladavine, identificirao sam i istražio neke ključne pojmove koji se ističu i u tradiciji islamske religijske politike i u teoriji demokratije.

 

Šta je islamska demokratija? Je li to sekularna demokratija u kojoj islamski orijentirane stranke dođu na vlast, pa islamski identitet utječe na političke izbore, kao što je u Turskoj? Ili je to, kao u Iranu, teo-demokratija u kojoj su islam i islamske vrijednosti ustavno povlaštene i obavezne, a izbori služe samo da se bira izvršna vlast, dok zakonodavne funkcije ostaju potčinjene islamskom zakonu – božanskom Šerijatu?

Muslimanski teoretičari države tvrde da je suštinski kur’anski princip emr bi el-ma‘ruf ve nehj an el-munker – „naređuj dobro i zabranjuj zlo“ – islamsko oravdanje za stvaranje ideološke države usmjerene ka uspostavljanju Šerijata. Ovaj princip je, u suštini, izveden iz Kur’ana [3:100, 3:104 i 9:71].

Vi ste najbolji narod, uzdignut (za dobro) ljudima; zato, zapovijedajte da se čini što je pravo, a zabranjujte da se čini što je nepravedno [Kur’an, 3:110].

Budući da su dobro i zlo, tvrde oni, formulirani u Šerijatu, kako bi muslimani ispunili svoju dužnost da „zapovijedaju dobro“ i zabranjuju zlo, oni moraju „uspostaviti islamski Šerijat“. To je standardno opravdanje islamske države, a u osnovi ga je formulirao srednjovjekovni učenjak Ibn Tejmijja, danas veoma značajan. Iako se uvijek može raspravljati da li kur’anski tekst zahtijeva stvaranje države, ostaje činjenica da veliki segment muslimanske populacije vjeruje u to.

S obzirom na to da muslimani vjeruju da islam nalaže politički angažman kao dio religijske prakse, islam će i dalje igrati ulogu u političkom i javnom djelovanju. U svom kratkom ogledu, htio bih se odmaknuti od diskusije uloge islamskih političkih pokreta u sekularnim ili islamskim državama, kao što su Saudijska Arabija ili Iran, i dokazati da se u modernim muslimanskim političkim diskusijama pojavila ideja islamske demokratije. U ovom kratkom članku, napisanom prvenstveno da čitatelju predstavi ideju demokratske islamske političke vladavine, identificirao sam i istražio neke ključne pojmove koji se ističu i u tradiciji islamske religijske politike i u teoriji demokratije.

Tri ključna pojma islamske demokratije

Ključna obilježja islamske vlasti koja sam našao u islamskim izvorima – Kur’anu i Poslanikvom primjeru (Sunnet), te u savremenim muslimanskim diskusijama o islamskoj državi – su ustav, saglasnost i savjetovanje [1]. Muslimani koji teže implementaciji Šerijata su obavezni ugledati se na Poslanikov primjer i, s obzirom na prilično uske definicije Šerijata i Sunneta kojima operira većina islamista, oni ne mogu pobjeći od triju ključnih principa ovdje identifikovanih. Iako se ovi principi moraju ispitati i formulirati u konkretnom društveno-kulturnom kontekstu različitih muslimanskih društava, važno je shvatiti da su oni esencijalni.

Ustav

Medinska povelja ili Medinski ustav, koji je donio poslanik Muhammed, pruža značajne mogućnosti za razvoj islamske političke teorije. Nakon što se poslanik Muhammed iselio iz Meke u Medinu 622. godine, uspostavio je prvu islamsku državu. Tokom deset godina, poslanik Muhammed nije bio samo lider novonastale muslimanske zajednice u Arabiji, već i politički poglavar države Medine. Kao vođa Medine, poslanik Muhammed je vladao kako među muslimanima, tako i među nemuslimanima. Legitimnost njegove vrhovne vlasti u Medini bila je zasnovana na njegovom statusu Poslanika islama, kao i na Medinskoj povelji.

Kao Božiji poslanik, imao je vrhovnu vlast nad muslimanima po Božijoj volji. Međutim, nad nemuslimanima Medine Muhammed nije vladao zato što je bio vjerovjesnik Allahov. Vladao je njima na osnovu sporazuma kojeg su potpisali muhadžiri (muslimanski imigranti iz Meke), ensarije (domaći muslimani Medine) i jehudije (nekoliko jevrejskih plemena koja su živjela u Medini i oko nje). Zanimljivo je da su u stvaranju prve islamske države ustavni partneri bili Jevreji.

Medinska povelja se može čitati i kao društveni ugovor i kao ustav. Društveni ugovor, model koji su razvili engleski filozofi Thomas Hobbes i John Locke, zamišljeni je sporazum između ljudi u nekoj zemlji koji vodi ka uspostavljanju zajednice ili države. U prirodnom stanju, ljudi su slobodni i nisu obavezni slijediti ikakva pravila ili zakone. U suštini, oni su individualni suvereni. Međutim, preko društvenog ugovora, oni svoj individualni suverenitet potčinjavaju kolektivnom i stvaraju zajednicu ili državu.

Druga ideja koju iskazuje Medinska povelja je ideja ustava. U više pogleda, ustav je dokument koji jamči uvjete društvenog ugovora na kojem je neko društvo zasnovano. Jasno je da je Medinska povelja imala funkciju ustava, budući da je to konstitutivni dokument prve islamske države. Zato, možemo reći da Medinska povelja ima dvostruku funkciju, društvenog ugovora i ustava. Nesumnjivo, sama Medinska povelja ne može služiti kao moderni ustav. Bila bi neadekvatna, pošto je to historijski specifičan dokument i prilično ograničenog djelokruga. Međutim, može služiti kao vodilja, kao princip koji treba oponašati, a ne kao priručnik koji treba kopirati. Danas, muslimani širom svijeta oponašaju poslanika Muhammeda i sastavljaju vlastite ustave, historijski i svjetovno specifične za njihove uvjete.

Saglasnost

Važan princip Medinskog ustava je da je poslanik Muhammed upravljao gradom-državom Medinom na osnovu saglasnosti njenih građana. On je pozvan da vlada, a njegov vladarski autoritet je zajamčen u društvenom ugovoru. Ustav Medine potvrđuje značaj saglasnosti i saradnje u vlasti.

Zavjet na vjernost, ili bejat, bio je važna institucija kojom se formalizirala saglasnost građana, odnosno naroda. U to vrijeme, ako vladar ne bi dobio saglasnost podanika kroz formalni i direktni čin zavjetovanja na vjernost, onda njegov vladarski autoritet ne bi bio u potpunosti legitiman. Ovo je arapski običaj koji je postojao i prije islama, ali je, kao i mnogi arapski običaji, ugrađen u islamsku tradiciju. Baš kao što je radio poslanik Muhammed, i prve halife islama su, nakon što bi rudimentarni oblici izbornih tijela nominirali halifu, prakticirale bejat, kako bi legitimirali autoritet halife. Ne moramo pretjerano naprezati maštu, da bismo uvidjeli da u državama koje nemaju stotine nego milione građana, kao neophodna modernizacija bejata može poslužiti proces nominacije, nakon kojeg slijede izbori. Zamjena bejata glasačkim listićem omogućila je pojednostavljenje i univerzalizaciju zavjetovanja na vjernost. Izbori, dakle, nisu nikakvo odstupanje od islamskih principa i tradicije, niti su, u bilo kojem obliku, nešto neislamsko.

I u Kur’anu se priznaje autoritet izabranih lidera, i, u nekom smislu, božanska legitimnost se proširuje na one koji imaju zakoniti autoritet.

O, vi koji vjerujete! Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i onima koji su među vama na vlasti [Kur’an, 4:59].

Savjetovanje

Treći ključni princip islamske vlasti je savjetovanje, dogovaranje ili šura na arapskom. To je općepoznati pojam i mnogi islamski učenjaci su iznosili islamski pojam šure kao svjedočanstvo demokratičnosti islama. Zapravo, mnogi učenjaci izjednačavaju demokratiju sa šurom.

…i u svemu se savjetuj s njima. A onda, kada se odlučiš, pouzdaj se u Allaha [Kur’an, 3:159].

[za one koji vjeruju]… koji se o poslovima međusobno savjetuju [Kur’an, 42:38].

Muslimanski učenjaci raspravljaju da li je kur’anski propis o savjetovanju samo preporuka ili je obaveza, ali, bez obzira na to, on je božanska odredba. Prodemokratski muslimani ga smatraju nužnim, a oni koji strahuju od demokratskih sloboda i preferiraju autoritarizam ove propise tumače kao božansku preporuku, a ne Božiju zapovijed. I sami Poslanik je ostavio izuzetno značajan hadis koji naglašava važnost kolektivnog i demokratskog odlučivanja. On kaže da se njegova „zajednica nikada neće složiti u zabludi.“ Stoga je u islamu savjetodavna vladavina poželjna forma vladavine, pa svaki musliman koji odabere da se istinski drži izvora svoje vjere mora, između svih drugih, izabrati demokratsku strukturu, kako bi se ostvarili pravda i blagostanje obećano u islamskim izvorima.

Zaključak

Mnogo toga u islamskim izvorima i islamskoj tradiciji je naklonjeno demokratiji kao vozilu za isporuku proizvoda islamske vlasti, kao što su društvena pravda, ekonomsko blagostanje i religijske slobode. Uvjeren sam da islam ne sputava, nego omogućava demokratiju, pravdu i toleranciju u muslimanskom svijetu. Međutim, da bi se to desilo, muslimani se moraju vratiti svojim izvorima i reinterpretirati ih, bez predrasuda prema onome što se pogrešno etiketira kao zapadnjačko. Demokratija čini bitni dio islamskih vrijednosti i islamskog historijskog iskustva.

1.  U engleskom jeziku to su tri C: constitution, consent, and consultation. Prim. prev.

Prevod: Azra Mulović

Dozvoljeno je prenositi sadržaje sa portala algoritam.net bez odobrenja, ali je pri preuzimanju obavezno navođenje imena autora teksta i izvora, te stavljanje direktnog linka na sadržaj koji se preuzima sa portala. Takođe, ni u kom slučaju nisu dozvoljene intervencije na preuzetom sadržaju.