Prevodi tekstova

Politika prema islamu u programu nove koalicione vlade Njemačke

Politika prema islamu u programu nove koalicione vlade Njemačke

Piše: Farid Hafez

U programu koalicije također stoji da se crkve i religijske zajednice uvažavaju kao važni akteri i partneri u civilnom društvu. Ovdje se spominje međureligijski dijalog kao i doprinos religijskih zajednica društvenoj koheziji. Ističe se da su religijske institucije važni stubovi u obrazovanju, socijalnoj zaštiti, predškolskim ustanovama i školama, bolnicama i drugim  ustanovama za zbrinjavanje. To ne čudi, budući da je u Njemačkoj formalna saradnja države sa zakonski priznatim i povlaštenim crkvama i religijskim zajednicama u srcu kooperativne sekularnosti kako je razumijeva njemačka država. To ne važi za muslimanske vjerske zajednice, među kojima se neke više od 60 godina bore da steknu isti pravni status koji će im dati prava koja uživaju druge crkve i religijske zajednice.1

 

Kada je formirana koalicija između Socijaldemokratske stranke i Kršćansko-demokratske unije (CDU i CSU) Angele Merkel, mnogi koji vjeruju u Evropsku uniju su odahnuli što će jedna od najvažnijih evropskih država imati stabilnu budućnost. Međutim, pregovori su bili teški, a nova njemačka vlada će se vrlo vjerovatno suočiti sa mnogim tenzijama zbog spornih pitanja kao što su socijalni troškovi, odbrana i Evropa. Ništa manje vrijedan pažnje nije ni program koalicije koji otkriva njenu politiku prema islamu.

Nacrt programa koalicije na 177 strana koalicioni partneri objavili su već 7. februara 2018. Program naslovljen kao „Novi početak za Evropu. Nova dinamika za Njemačku. Nova kohezija za našu zemlju“, kada govori o muslimanima u Njemačkoj, sedam puta eksplicite spominje islam. Ovaj naglasak je jasan. Na četiri mjesta, od tih sedam, program govori o islamizmu, a samo jednom se osvrće na „antimuslimansku atmosferu“.

Islam kao prijetnja i „antimuslimanska atmosfera“

Ova kvantitativna analiza otkriva stajališta koja program zauzima. Islam se, prije svega, doživljava kao prijetnja. Njemačka je nedavno napravila važan korak u borbi protiv islamofobije tako što ju je uvrstila u kategoriju zločina iz mržnje. Preliminarni podaci pokazuju više od 950 takvih slučajeva registriranih samo prošle godine, dakle, dnevno u prosjeku oko tri napada na muslimane pojedince ili muslimanske institucije. Muslimanska krovna organizacija DITIB je dokumentirala 100 napada na džamije u 2017. godini, a ima razloga vjerovati da je broj neregistriranih zločina mnogo veći. Kako jedna studija Agencije za temeljna prava otkriva, u prosjeku samo 12 procenata diskriminiranih muslimana prijavi svoj slučaj. U pozadini ovih podataka može se vidjeti da program koalicije spominje „antimuslimansku atmosferu“ uz antisemitizam, te da vlada kaže da će se „odlučno boriti protiv toga“. Međutim, s druge strane, pitanje je da li pojam „atmosfere“ zaista zahvata puno značenje antimuslimanskog rasizma koji nije ograničen samo na sferu društva i krajnju desnicu, nego je strukturni problem koji ugrožava ideju jednakopravnosti kao središte demokratije i principa vladavine prava.

Kada vladin program spominje islamizam, tvrdi se da postoji potreba jačanje demokratije i borbe protiv ekstremizma desničara, kao i ekstremizma ljevice, te islamizma i selefizma. U tom smislu, već je osiguran fond od 400 miliona dolara za „Nacionalni program prevencije islamskog ekstremizma“. Ovo se uklapa u narativ projekata borbe protiv nasilnog ekstremizma (CVE), koji često pogađa obične muslimane zbog pretpostavke da su i oni potencijalni teroristi, dok je, istovremeno, broj stvarnih terorističkih napada koje su počinili muslimani minimalan u poređenju sa djelima terorizma koja su počinili bjelački supremacisti i ultranacionalisti. Kako pokazuju posljednji statistički podaci izvještaja EUROPOL-a iz 2017. godine, 13 „džihadista“ su počinitelji 142 napada – neuspjelih, osujećenih i izvršenih.

Za vladu, islamski ekstremizam je u porastu i mora se suzbijati i na državnom nivou i na nivou Evropske unije. Osim u diskusiji o terorizmu (koji se u dokumentu spominje 19 puta, a u jednom odjeljku obuhvata i prijetnju Daesha), islam se spominje kao religija, a tiče se politike prema islamu.

Politika prema islamu, „judeo-kršćanstvo“ i DIK

Općenito, u programu je potvrđena sloboda religije kao ljudsko pravo. Međutim, to nije stavljeno u kontekst domaće politike; slobodi religije ovaj vladin program pristupa, prije svega, kao jednom vanjskopolitičkom pitanju. Solidarnost sa progonjenim religijskim manjinama spominje se naročito u vezi sa „milionima progonjenih kršćana“. Također, kulturni temelj njemačkog identiteta je ponovo potvrđen kao „kršćansko-jevrejski“, čime se isključuje treća abrahamska religija, islam. Ovakav diskurs glavne struje ne samo što funkcionira kao diskursna osnova za isključujuću praksu strukturnog rasizma, već se i uklapa u tendenciju zataškavanja progona jevrejskog identiteta tokom skoro 2000 godina evropske historije. Na drugom mjestu u programu se kaže: „Na temelju kršćanskog karaktera naše zemlje, mi se zauzimamo za jednakopravnu društvenu interakciju u različitosti.“

U programu koalicije također stoji da se crkve i religijske zajednice uvažavaju kao važni akteri i partneri u civilnom društvu. Ovdje se spominje međureligijski dijalog kao i doprinos religijskih zajednica društvenoj koheziji. Ističe se da su religijske institucije važni stubovi u obrazovanju, socijalnoj zaštiti, predškolskim ustanovama i školama, bolnicama i drugim  ustanovama za zbrinjavanje. To ne čudi, budući da je u Njemačkoj formalna saradnja države sa zakonski priznatim i povlaštenim crkvama i religijskim zajednicama u srcu kooperativne sekularnosti kako je razumijeva njemačka država. To ne važi za muslimanske vjerske zajednice, među kojima se neke više od 60 godina bore da steknu isti pravni status koji će im dati prava koja uživaju druge crkve i religijske zajednice. Jedan od najvažnijih instrumenata koji koristi njemačka država da rješava ovaj problem je tzv. Njemačka islamska konferencija (Deutsche Islamkonferenz, DIK), koju je 2006. osnovalo ministarstvo unutrašnjih poslova.

Deutsche Islamkonferenz, DIK

Kako sociolog Luis Manuel Hernández Aguilar pokazuje u svojoj analizi Njemačke islamske konferencije (DIK), ona kao svoj cilj proglašava tzv. „integraciju“ muslimana u njemačko društvo, kako i institucionalnu integraciju islama. Aguilar tvrdi da ovaj „cilj da se islamske institucije integriraju u postojeće institucionalne strukture Njemačke hvata muslimanske organizacije u zamku ‚paradoksa trpljenja prava‘.[1] S jedne strane, teško im je odbiti dodatna prava povezana sa institucionalnom integracijom islama; s druge strane, integracija se postavlja kao mjesto kontrole i upravljanja.“ Ova kritička procjena DIKa dopušta Aguilaru da konceptualizira DIK kao tehniku umijeća vladanja „zasnovanu na rasnim konstruktima o muslimanima kao problematičnima, onima koji ugrožavaju njemačku državu iznutra.“

Program koalicije daje jedan zanimljiv pogled na ovu politiku. On kaže: „Nastavit ćemo sa Njemačkom islamskom konferencijom. Državne naknade predviđene ugovorom između Savezne Republike Njemačke i Centralnog vijeća Jevreja u Njemačkoj će se uskladiti.“ U ovom citatu se ogleda vrlo asimetričan stav njemačke države: Jevreje tretira jednako kao druge pravno priznate crkve i denominacije, dok muslimanima ne nudi ništa više od „dijaloga“, što je, u suštini, primjer asimetričnih odnosa moći.

Posljednji citat uzet iz programa koalicije jezgrovito nam pokazuje kako vlada definira borbu protiv ekstremizma, koristeći politiku prema islamu da gradi upravo onu verziju njemačkog islama koja u osnovi služi njemačkoj državi, ali ne dozvoljava nastanak bilo kakvog muslimanskog kritičkog političkog identiteta. Ovako glasi taj citat iz programa koalicije: „Suzbit ćemo radikalni islam u Njemačkoj. Očekujemo da imami iz inostranstva govore njemački. Radikalizirane džamije ćemo nadzirati i, ukoliko je potrebno, zatvoriti.“ Ponovo se potvrđuje dominirajuća uloga državnih agencija u odnosu prema muslimanima, koji se rasno označavaju kao „drugi“, lociraju u džamijama u svrhu rješavanja „radikalnih“ i „ekstremnih“ ideja, šta god ovi termini značili autorima programa. Ponovo se uspostavljaju instrumenti nadzora koje je ministarstvo unutrašnjih poslova usvojilo da ih eventualno primijeni na svaku muslimansku instituciju koja spada pod klizav pojam „radikalizma“, a on niti je definiran, niti može biti definiran. Stoga je asimetrični odnos moći između države i njenih muslimana potvrđen u ovom dokumentu.

Ako nova njemačka vlada želi nešto promijeniti i zaista se suprotstaviti islamofobiji, mora ići dalje od pukog dokumentiranja islamofobičnih zločina iz mržnje koji dolaze s krajnje desnice, što jest bio važan korak prošle godine. Vlada mora prihvatiti tumačenje islamofobije kao forme strukturnog rasizma i baviti se njome unutar vlastitih institucija, da bi: a) se prema muslimanima odnosila u skladu sa ustavom, dakle jednako kao prema drugim religijskim manjinama; b) prestala muslimane označavati kao sigurnosni problem; i c) suzbila strukturni rasizam unutar vlastitih institucija.

___________________________

1.  „Paradoks trpljenja prava“ ili „podnošenja prava“ (prava se trpe, umjesto da se uživaju) je pojam koji Aguilar posuđuje od Wendy Brown („Suffering Rights as Paradoxes“, Constellation, vol. 7, no. 2, 2000). Aguilar kaže da u njemačkom slučaju to predstavlja političku situaciju u kojoj muslimanske organizacije žele prava povezana sa institucionalizacijom islama, ali je sticanje tih prava uslovljeno nizom propisanih zahtjeva. Ostvarivanje prava prati ispunjavanje postavljenih uslova, a to vodi ka daljoj stigmatizaciji i u konačnici, paradoksalno, podriva prava muslimana. Aguilar parafrazira G. C. Spivaka („Righting wrongs“, The South Atlantic Quarterly 103,2) i kaže da prava postaju „nešto što ne možemo ne htjeti“. Prim. prev.

Tekst je originalno objavljen na web portalu Maydan.

Prevod: Azra Mulović

Dozvoljeno je prenositi sadržaje sa portala algoritam.net bez odobrenja, ali je pri preuzimanju obavezno navođenje imena autora teksta i izvora, te stavljanje direktnog linka na sadržaj koji se preuzima sa portala. Takođe, ni u kom slučaju nisu dozvoljene intervencije na preuzetom sadržaju.