Šta je islamska umjetnost?

Piše: Haris Dervišević

Suština u pristupu islamskoj umjetnosti jeste naglašavanje činjenice da je islamska umjetnost prije svega umjetnost, dok je sakralnost ili profanost likovnih formi podređena tome. Predmet ili arhitektonski objekat potpada pod okrilje islamske umjetnosti zato što oslikava njena estetska načela. Tako, na primjer, kada se aparaturom historije umjetnosti analizira Velika džamija u Damasku ili poznati Plavi Kur’an, oba djela uvrštavaju se u opus islamske umjetnosti zbog likovnosti i estetike, a ne zbog svetog prostora džamije ili časnih riječi Kur’ana. Sakralnost džamije i drugih umjetničkih oblika koji u središtu imaju duhovnost ne bi trebalo pretakati na ostale umjetničke izričaje. Svetost džamije i Kur’ana ne dovodi se u pitanje, ali kada se islamskoj umjetnosti pristupa kao likovnom fenomenu, sakralnost dolazi u drugi plan.

 

Islamska umjetnost ubraja se u najrasprostranjenije fenomene čiji izvor je zaklobutao između pustinjskih dina Arapskog poluostrva, zatalasao se i formirao veliku rijeku što je potekla Bliskim Istokom, Sjevernom Afrikom, Anadolijom, Iberijskim poluotokom, potom je svježinom zapljusnula Centralnu i Južnu Aziju, Daleki Istok, Balkan, a riječni rukavci dosegnuli su još i dalje, te 1400 godina bez prestanka napajaju cvjetne poljane umjetnosti. U mirisa punoj bašti nikle su ruže poput jeruzalemske Kupole na stijeni, Velike džamije u Kordobi, Tadž Mahala u Agri i istanbulske Plave džamije. Izuzev arhitekture skoro svi drugi oblici islamske umjetnosti nalaze se u svakom većem svjetskom muzeju odnosno Muzeju Louvre u Parizu, Metropolitan Muzeju u New Yorku, British Muzeju u Londonu, specijaliziranim kolekcijama nalik Muzeju islamske umjetnosti u Dohi, Muzeju islamske umjetnosti u Kairu, Tursko-islamskom muzeju u Istanbulu, Muzeju islamske umjetnosti u Berlinu i Islamskom Muzeju Australije u Melburnu.

Ako se krene u studiozniju diskusiju, nezaobilazno je pitati – šta je to islamska umjetnost? Odgovor koji često uslijedi jeste da „islamska umjetnost jeste umjetnost islama“ ili „islamska umjetnost jeste plod islama“. U oba odgovora, pod islamom se podrazumijeva vjera islam. Ipak, da li je baš tako? Da li je islamska umjetnost neposredni pupoljak islama kao vjere? Kada se zagazi dublje u oštre vode interogacije neizbježno je upitati – koja su to načela islamske umjetnosti? Teško je ponuditi kratak a smislen odgovor kao u televizijskim kvizovima jer je područje slojevito, ali će se ipak u elaboraciji biti koncizno, jasno, bez dužih i suvišnih ekskursa.

Šta je islamska umjetnost?

Na kratka i naizgled jednostavna pitanja najteže je odgovoriti kakav je slučaj s pitanjem – šta je to islamska umjetnost? Odgovoriti se može definicijom iz opšte enciklopedije ili stručnog leksikona, ali time se ne bi pojmila kompleksna problematika koja stoji iza denominacije „islamska umjetnost“. Da odgovor zahtijeva eruditski pristup pokazuje esej The Mirage of Islamic Art: reflections on the study of an unwieldy field u kojem su Sheila S. Blair i Jonathan M. Bloom bacili svjetlo na veličinu problema, gdje su predočene brojne nedoumice, propitana uvriježena mišljenja i otvorena vrata za novo viđenje islamske umjetnosti. Naslov eseja The Mirage of Islamic Art, na bosanski prevedeno Fatamorgana islamske umjetnosti, potvrđuje da je riječ o oblasti čiji obrisi i nisu najjasniji. Čini se bolje kazati da ono za šta se općenito smatra islamska umjetnost jeste fatamorgana, dok je stvarnost islamske umjetnosti nešto potpuno drugo. Po čitanju eseja teško se suspregnuti i ne dodati da je ovo aksiomski tekst za one koji se namjeravaju baviti islamskom umjetnošću.

Ispod mikroskopa spomenutog dvojca vjerovatno je najvažnije pitanje definicije islamske umjetnosti. Prema njima, termin islamska umjetnost nije usporediv s terminima „„“kršćanske“ ili „budističke“ umjetnosti, a koji se uobičajeno razumijevaju da se odnose specifično na religijsku umjetnost“. Oni smatraju da islamska umjetnost nije isključivo sakralna te da joj bez obzira na njen naziv „islamska“ treba pristupiti prije svega kao umjetnosti. U biti se želi kazati da je umjetnost društveni, odnosno civilizacijski fenomen, pa je zbog toga treba promatrati kroz ono što je ponudila bez obzira na nazivlje. Termin islamska umjetnost „najlakše je definirati [prema onome] što on nije: niti se odnosi na određenu regiju, niti na određeni period, niti na školu, niti na pokret, niti na dinastiju, već na vizualnu kulturu onih mjesta i vremenskih perioda u kojima su narodi (ili barem njihovi vladari) prihvatili određenu religiju“, to jest islam. Da ne bi došlo do nesporazuma, ovaj dvojac ne negira ulogu islama na formiranje islamske umjetnosti, nego smatra da bi islamskoj umjetnosti trebalo pristupiti kao likovnoj pojavi koja sadrži sakralna i profana umjetnička djela. Naizgled se doima da se ovakvim određenjem islamska umjetnost sekularizira, odvaja od islama, ali naprotiv ovakvim određenjem islamska umjetnost dobiva na punini jer doista ona nije dominantno umjetnost islama kao vjere niti se njena estetika napaja isključivo iz islama. U biti, islamska umjetnost podrazumijeva umjetničko stvaralaštvo nastalo na područjima gdje su vladali muslimani, stvaranu za muslimane ili stvarnu od muslimana, a pridjev „islamska“ je civilizacijska a ne vjerska odrednica – to je ključna distinkcija. Bez obzira na to, ovaj termin najbolji je poveznik svih onih različitih fenomena ujedinjenih pod okriljem zajedničke tradicije i islama kao vjere koja je bila i ostala perpetuum mobile te tradicije. Dakako da određeni teoretičari, filozofi i mislioci promatraju islamsku umjetnost kroz prizmu filozofije svetog, definirajući tako umjetnost kao jedan od puteva približavanja Uzvišenom Bogu [1], što nije sporno kada je riječ o predmetima i arhitekturi sakralne provenijencije [2], ali se mora priznati da isto nije primjenljivo na nesakralna umjetnička ostvarenja [3].

Suština u pristupu islamskoj umjetnosti jeste naglašavanje činjenice da je islamska umjetnost prije svega umjetnost, dok je sakralnost ili profanost likovnih formi podređena tome. Predmet ili arhitektonski objekat potpada pod okrilje islamske umjetnosti zato što oslikava njena estetska načela. Tako, na primjer, kada se aparaturom historije umjetnosti analizira Velika džamija u Damasku ili poznati Plavi Kur’an, oba djela uvrštavaju se u opus islamske umjetnosti zbog likovnosti i estetike, a ne zbog svetog prostora džamije ili časnih riječi Kur’ana. Sakralnost džamije i drugih umjetničkih oblika koji u središtu imaju duhovnost ne bi trebalo pretakati na ostale umjetničke izričaje. Svetost džamije i Kur’ana ne dovodi se u pitanje, ali kada se islamskoj umjetnosti pristupa kao likovnom fenomenu, sakralnost dolazi u drugi plan. Nužno je skrenuti pažnju da se profanim umjetničkim djelima ne može nijekati pripadnost islamskoj umjetnosti zbog odsustva sakralnosti. Ulazeći u dalju elaboraciju, zaključuje se da je islamska umjetnost određena svojim estetskim načelima, formiranim na prostorima gdje su islam i islamska civilizacija bili dominantni, zbog čega se određeni umjetnički predmeti i arhitektonski objekti smatraju djelima islamske umjetnosti.

 

__________________________

1. U knjizi Islamska umjetnost i duhovnost Seyyed Hossein Nasr veli da islamska umjetnost „potiče i izvire iz islamske objave, kao i iz Božjeg Zakona i Puta. […] kristalizira unutarnje stvarnosti islamske objave u svijet formi […]”, Seyyed Hossein Nasr, Islamska umjetnost i duhovnost, prev. Edin Kukavica (Sarajevo, Lingua Patria, 2005.) [Islamic art and spirituality, 1987.], 15; Učitelj iste duhovne tradicije poznate kao philosophia perennis, kojoj pripadao Nasr, jeste Martin Lings, koji je, ipak svjestan granica sakralnosti islamske umjetnosti, napisao da je „minijaturno slikarstvo, u kojem su Perzijanci izvanredni, na periferiji islamske umjetnosti i ne dolazi blizu središta i domene svetoga“, [u orginalu: „Miniature painting, in which the Persians excelled, is only on the periphery of Islamic art and does not come near to the central and sacred domain“], Lings, Martin. Splendours of Qurʼan Calligraphy & Illumination (Liechtenstein, Thesaurus Islamicus Foundation – London, Thames & Hudson, 2005), 16.

2. Islamsku umjetnost zanimljivo je gledati očima kozmoloških studija, a među primjećenijim djelima tog obzorja jeste Cosmology and Architecture in Premodern Islam australskog profesora Samera Akkacha. Kozmologija je naučna disciplina koja zahtijeva naročito pregalaštvo čiji je cilj, laički kazano, pročitati sponu između poretka kosmosa u totalitetu i poretka kosmosa na tačno određene partikularije. To bi u Akkachevom slučaju bilo nastojanje da se islamska kozmološka načela promatraju kroz okna islamske arhitekture, a lijep primjer u studiji Cosmology and Architecture in Premodern Islam jeste analiza Kabe. Prema islamskom učenju, Kaba je Allahova kuća i najsvetiji prostor muslimana. Ostavljajući po strani sakralnost, arhitektonski promatrano, Kaba je jednostavna kubična struktura, bez dekoracije. Oslanjajući se na islamsku tradiciju, Kabu je sagradio poslanik Ibrahim sa sinom Ismailom. U gradnji im je pomogao govoreći oblak, poslan od Uzvišenog Boga. Prema jednoj predaji, sjena oblaka poslužila je ocu i sinu kao uzor za dimenzije Kabe. Osim toga, Kaba se smatra kopijom nebeske Kabe, a obje se nalaze na istoj svetoj osi – Axis Mundi, tako je zemaljski sveti hram preslik nebeskog hrama i njegovih atributa. Prethodno poređenje učvrstilo je poziciju Kabe kao središnjeg objekta islamskoga svijeta prema kojem se okreću svi muslimani i prema kojem su usmjerene sve džamije. Samer Akkach, Cosmology and Architecture in Premodern Islam: An Architectural Reading of Mystical Ideas, (New York: State University of New York Press, 2005), 179, 183-185.

3.Duhovnost i sakralnost nije moguće tražiti u svakom umjetničkom ostvarenju koje se ubraja u islamsku umjetnost. Sigurno da bi šira javnost bila iznenađena, možda i zgrožena, brojem erotskih minijatura koje se pojavljuju u rukopisima nastalim u islamskom svijetu, ali to nije prepreka da ih se prepoznaje kao djela islamske umjetnosti. Ovi rukopisi formalnim i stilskim kvalitetama sadrže iste likovne elemente kao minijature svetih gradova i svetih prizora. Za više pogledati Eros and Sexuality in Islamic Art, F. Leoni i M. Natif (ur.). (London, Ashgate, 2013).

Tekst predstavlja uvodni deo i prvo poglavlje naučnog rada Harisa Derviševića “O ključnim temama islamske umjetnosti očima historije umjetnosti”  objavljenom u naučnom časopisu Context Centra za napredne studije. Tekst je objavljen uz saglasnost izdavača.

Dozvoljeno je prenositi sadržaje sa portala algoritam.net bez odobrenja, ali je pri preuzimanju obavezno navođenje imena autora teksta i izvora, te stavljanje direktnog linka na sadržaj koji se preuzima sa portala. Takođe, ni u kom slučaju nisu dozvoljene intervencije na preuzetom sadržaju.