Dobro došli u postnormalna vremena

Piše: Ziauddin Sardar

Sâmi svijet danas je daleko nesigurniji nego što je bio u drugoj polovini 20. stoljeća. Nije samo naš politički sistem, zasnovan na samoregulaciji i drugarskim pravilima džentlmenskog kluba, nepopravljivo polomljen; čini se da, što više zakona, reformi i amandmana političari usvajaju, oni imaju sve manje značaja i učinka u ostvarivanju ili davanju vidljivih društvenih koristi, pa se pomalja sve više nenamjernih i neželjenih posljedica. I globalni geopolitički pejzaž ubrzano se mijenja. Teško se može naći zemlja gdje se političarima, ma kakvog ubjeđenja bili, vjeruje ili gdje se oni poštuju. Ni uobičajenim vremenskim ciklusima više se ne može vjerovati – zahvaljujući globalnom zatopljenju, s povećanjem temperature i nivoa mora, mijenja se sastav okeana i preobražavaju ekosistemi.

 

Dobrodošli u postnormalna vremena. Ovo je vrijeme kada je oko nas malo toga čemu se može vjerovati ili u što se možemo pouzdati. Espritu del tiempo, duh našeg vremena karakteriziraju nesigurnost, brze promjene, preraspodjela moći, preokret i haotično ponašanje. Mi živimo u periodu “negdje između”, kada umiru stare dogme, a nove tek treba da se rode i vrlo malo stvari ima smisla. Naše doba je tranzicijsko, vrijeme kada više ne vjerujemo da se možemo vratiti u nešto što je prošlo i što nam je poznato, vrijeme kada se ne uzdamo više ni u jedan put ka željenoj, dostižnoj i održivoj budućnosti. Ovo je vrijeme kada se svaki izbor čini opasnim, kao da vodi u propast ili preko ruba ambisa. U naše vrijeme moguće je sanjati sve snove o veličanstvenoj budućnosti, ali skoro nemoguće povjerovati da smo kadri ili dovoljno predani da ostvarimo ijedan od tih snova. Živimo u stalnoj mijeni, izmučeni neodlučnošću: šta je najbolje, koje je gore? Rizici su nas onesposobili i prestravljeni smo zbog izbora kojima smo naklonjeni ili na koje smo prinuđeni.

U normalnom poretku stvari, znamo gdje smo. Zime su hladne, a ljeta vruća, godišnja doba se smjenjuju – na početku proljeće, pri kraju jesen – kao po satu, u prirodnom krugu. Ekonomija postojano raste, u stopama od tromih do dramatičnih, ali jamči pouzdano opće povećanje sigurnosti i blagostanja. Tržišta funkcioniraju, bez ozbira na sve, ona reguliraju cijene i imamo pouzdanja u finansijske institucije. Političari, nikad dostojniji povjerenja, priznaju usvojene principe ponašanja i uveliko ih se pridržavaju i učinkovito donose zakone kojima uređuju poslove društva. Kada smo suočeni s novim bolestima ili opasnošću, medicina i nauka hitaju u pomoć. Globalna ravnoteža moći, sa svim nedostacima, održava privid mirnodopskog zakona i reda; inferiorni diktatori, u strahu od posljedica svojih poteza, znaju gdje treba povući crtu. Živimo u postojanim i povezanim zajednicama, znajući pouzdano da je budućnost naše djece osigurana.

U normalnim vremenima, kada nešto pođe po zlu, što se često i događa, znamo šta raditi. Identificiramo i izoliramo problem i koristimo sve naše fizičke i intelektualne resurse da nađemo učinkovito rješenje. Čvrsti temelji i dokazane teorije u raznim disciplinama, od ekonomije i političkih nauka do biologije i prirodnih nauka, vode nas ka mogućem rješenju. Velika i istinska snaga intelektualnih, akademskih i političkih načela omogućavala nam je da “zajašemo tigra – promjene”.

Malo šta od ovog važi i danas. Mnogo toga što smo smatrali normalnim, konvencionalnim i ispravnim više ne funkcionira. Zapravo, otkriva se da je normalnost korijen svih naših boljki. Uzmimo skorašnju ekonomsku krizu, naprimjer. Ona je živi dokaz da je stari model poslovanja, na koji smo se stoljećima oslanjali, doživio krah. Ne samo da je slobodnotržišni kapitalizam opasno zastario, već je ekonomija, kao teoretska osnova na kojoj je počivalo ovo zdanje, također intelektualno bankrotirala. Homo economicus, intelektualni konstrukt koji podupire to zdanje, vrsta koja je svojedobno hvaljena zbog svoje racionalnosti, iščezla je. Tržišta na pogonu sticanja profita više se nisu dala ukrotiti, vođena samo ličnom pohlepom i beskrupuloznim gomilanjem ogromnog privatnog bogatstva, koncentriranog u rukama nekolicine. Konkurencija i slobodni protok kapitala po svijetu, liberaliziranom i bez regula, priča je o tome kako komšiju dovesti do prosjačkog štapa i natjerati ga da pravi još jeftiniju robu široke potrošnje, čime zajednica u “pojasu hrđe” sve više i više postaje deindustrijalizirana gola ledina, dok neravnoteža u globalnoj trgovini povećava nestabilnost i nepovjerenje unutar nacija i među njima.

Sâmi svijet danas je daleko nesigurniji nego što je bio u drugoj polovini 20. stoljeća. Nije samo naš politički sistem, zasnovan na samoregulaciji i drugarskim pravilima džentlmenskog kluba, nepopravljivo polomljen; čini se da, što više zakona, reformi i amandmana političari usvajaju, oni imaju sve manje značaja i učinka u ostvarivanju ili davanju vidljivih društvenih koristi, pa se pomalja sve više nenamjernih i neželjenih posljedica. I globalni geopolitički pejzaž ubrzano se mijenja. Teško se može naći zemlja gdje se političarima, ma kakvog ubjeđenja bili, vjeruje ili gdje se oni poštuju. Ni uobičajenim vremenskim ciklusima više se ne može vjerovati – zahvaljujući globalnom zatopljenju, s povećanjem temperature i nivoa mora, mijenja se sastav okeana i preobražavaju ekosistemi.

“Prva decenija 21. stoljeća bila je niz uzbuna”, kaže se u jednom IBM-ovom oglasu. “To su krize sistema – od sigurnosti, preko klime, hrane, vode i energije, do finansijskih tržišta i dalje.” Ono što je zajedničko ovim krizama jeste da se javljaju istovremeno: “Ne pamtimo vremena kada smo bili pogođeni svim ovim višestrukim krizama odjednom”, kazao je generalni sekretar UN-a, Ban Ki-moon. Ne radi se samo o tome da su stvari pošle po zlu; pošle su po zlu spektakularno, na globalnom nivou, na mnogo načina, istovremeno. Zato smo se našli u situaciji daleko od normalne; ulazimo u područje postnormalnog.

Pojam “postnormalnog” uveli su Ravetz, proslavljeni britanski filozof nauke, i argentinski matematičar Funtowicz. Dok su se bavili matematikom rizika, uočili su da stara slika o nauci, gdje empirijski podaci vode istinitim zaključcima, a naučno rasuđivanje ispravnim odlukama, više nije uvjerljiva. U naučnom radu bilo je suviše nesigurnog, što je, s promjenama u finansiranju, komercijalizaciji, društvenom interesu za naučni razvoj i složenom pitanju sigurnosti, sve skupa značilo da nauka više ne funkcionira “normalno”. “Gdje god neko političko pitanje uključuje nauku”, pišu Ravetz i Funtowicz, “otkrivamo da su činjenice nesigurne, složenost norma, vrijednosti diskutabilne, ulozi visoki, odluke hitne, a postoji i realna opasnost da se vještački stvoreni rizici otrgnu kontroli.” Novonastale promjene opisali su kao “postnormalnu nauku”, koja je danas etablirano polje istraživanja. Mnoge stvari koje su Ravetz i Funtowicz rekli o nauci 1990-ih danas važe i za druge discipline – zapravo, za društvo u cjelini. Sve, od ekonomije do međunarodnih odnosa, od tržišta do proizvoda u lokalnoj prodavnici, od politike do opozicije, postalo je postnormalno. Za ovakvo stanje postoje dobri razlozi. Svi su povezani s trima najvažnijim silama: složenošću, haosom i kontradikcijama – silama koje oblikuju i pokreću postnormalna vremena. Za nas je važno da shvatimo ove sile, kako bismo se dogovorili o održivom hodu naprijed.

Tekst predstavlja potpoglavlje knjige Ziauddina Sardara “O islamu, nauci i budućnosti” koju je publikovao Centar za napredne studije 2015. godine. Tekst je publikovan uz saglasnost izdavača.

Dozvoljeno je prenositi sadržaje sa portala algoritam.net bez odobrenja, ali je pri preuzimanju obavezno navođenje imena autora teksta i izvora, te stavljanje direktnog linka na sadržaj koji se preuzima sa portala. Takođe, ni u kom slučaju nisu dozvoljene intervencije na preuzetom sadržaju.