Između ljevice i desnice

Piše: Ali Harfouch

Ono što ne uviđamo jeste da ovi savezi muslimani-ljevičari i muslimani-liberali nisu pravi izraz recipročne solidarnosti, nego više nekakva faustovska pogodba. Musliman je dobrodošao kao musliman samo onda kada je njegovo opredjeljenje za islam utemeljeno u liberalnom diskursu. A što se tiče ljevice, islam je dobrodošao samo onoliko koliko je reduciran na „kulturu“ i samo kao takav se i prihvata.

 

Problem identiteta je uveliko pitanje o tome ko postavlja uvjete debate. Muslimani su se našli sred dugovječnog procjepa između konzervativne ideologije, s jedne, i liberalne i ljevičarske ideologije, s druge strane. Između ostalih pitanja, u aktuelnoj debati važnu ulogu igraju islam i muslimani. U većini slučajeva, muslimani ne mogu određivati uvjete debate. U beskrajnom krugu, muslimani osciliraju između dva kritička modaliteta. Muslimani su objekt, a nikada subjekti debate. Po jednoj kur’anskoj ilustraciji ove dezorijentiranosti,

مُذَبْذَبِينَ بَيْنَ ذَلِكَ لاَ إِلَى هَؤُلاَءِ وَلاَ إِلَى هَؤُلاَءِ

Kolebaju se između ovih i onih, a niti su uz ove, niti uz one.

U doba uspona populizma i ekstremizma desničara, kod muslimana prevladava uvjerenje da su im u odbranu pohrlili ljevičari i njihovi novootkriveni saveznici liberali, boreći se protiv islamofobije protivničkog konzervativnog tabora. Liberalni altruist ili pripadnik ljevice dolazi kako kakav spasitelj – baš kao kakav bijeli prorok Modernosti pred njega – i musliman ga doživljava kao brata po oružju. Muslimani osjećaju potrebu da uzvrate. Moraju pokazati zajedništvo. Dok se ugađa osjećajima novostečenih saveznika među ljevičarima, islamofobija i homofobija postaju dva jednako degutantna oblika mržnje.

Ono što ne uviđamo jeste da ovi savezi muslimani-ljevičari i muslimani-liberali nisu pravi izraz recipročne solidarnosti, nego više nekakva faustovska pogodba. Musliman je dobrodošao kao musliman samo onda kada je njegovo opredjeljenje za islam utemeljeno u liberalnom diskursu. A što se tiče ljevice, islam je dobrodošao samo onoliko koliko je reduciran na „kulturu“ i samo kao takav se i prihvata.

Govoreći jezikom naših liberalnih spasitelja, marama je simbol individualne slobode. To je isto kao misliti da musliman bira da zaboravi nasilne početke liberalnog poretka i na ekskluzivističke dogme ljevice. Muslimani više nisu svjesni činjenice da je u brisanju historije – čak i novije historije – taj liberalni spasitelj zapravo prikriveniji od svog konzervativnog rivala u kulturnom i ekonomskom genocidu nad muslimanskim svijetom. Narativi liberalnog poretka i ljevice se proglašavaju dijelom grandioznijih projekata oslobođenja: modernosti i njene tobožnje suprotnosti – postmodernosti.

U scenariju modernosti – priči o iskupljenju i tragediji – musliman je tema nelinearnog toka historije, u maršu prema „kraju historije“. U toj drami, već napisanoj, čak je i budućnost muslimanskog svijeta kolonizirana. Da bi išta sazrelo, mora prekinuti prijemoderne veze sa nesekularnim islamom i prigrliti racionalizam Zapada.

U izmijenjenom postmodernom scenariju – iako manje dramatičnom – priča je jedna od onih o egzistencijalnom fatalizmu. U njoj, muslimani prestaju postojati [kao muslimani], zato što je konačno odlučeno da je islam „društveni konstrukt“ i sve, osim principa postmodernosti, ima istu sudbinu. Musliman je opet bespomoćan, jer je vezan historijskom eventualnošću i zatočenik njenih koncepata.

Jer sve je, pod budnim okom postmodernosti, uvjetno, izuzev besciljnog marša i anarhije historije. Apsolutna je samo maksima: sve je relativno i sve je uvjetno.

U završnom činu ove drame, muslimanski akter također će sazreti, tako što će prekinuti sa „esencijalizmom“ i sa „politikom identiteta“ i njegov ulazak u postmoderni svijet će svečano započeti. Ako modernost, u najmanju ruku, i jeste pred muslimane postavila izazov jedne eksplicite metafizičke doktrine, postmoderni svijet mami muslimanski svijet svojim trikovima i „postideološkim“ mamcima, a da nije ni priznao, ni razumio vlastite latentne metafizičke obaveze.

Bez obzira na neslaganja modernih i postmodernih izraza liberalizma i ljevice, oni se slažu u tome da ih oba pokreće paternalistička želja da svoje narative projiciraju na neprosvijećene muslimane. To je jedino i logično, s obzirom na to da objekt njihove projekcije – musliman – još nije u potpunosti prihvatio društvenu pravdu, niti proročke spoznaje Michela Foucaulta, niti ludilo Jacquesa Derridae. U jednom članku, nedavno objavljenom, Hatem Bazian ukazuje na drugi problem u ovim narativima: „Iako diskurse proizvode različite snage i interesi, nīt vodilja polazi od nastojanja da se muslimani humaniziraju“, što se zasniva na pretpostavljenoj „dehumanizirajućoj karakterizaciji koja vodi afirmaciji islamofobičnih tropā.“

Nije problem da muslimani iskreno prihvate postmodernost i njene prethodnike – bili oni pod maskom liberala ili ljevičara. Taj problem se ne može razlučiti od hegemonijske prirode modernih i postmodernih narativa; oni ne samo što izazivaju (muslimanskog subjekta da zauzme) odbrambeni stav, već ga i opremaju jezikom (a time i djelokrugom) tih kontranarativa. Onako kako su se prvi muslimani suprotstavili grčkog filozofiji kad je riječ o helenocentričnom diskursu, i savremeni „kritičari“ modernosti boluju od iste zabune. A potom se izbjegava svaki stvarni kritički angažman. Ovo je, opet, posljedica mogućnosti modernog narativa da unaprijed definira i predstavi muslimanskog subjekta. Drugim riječima, modernost i njeni produžeci – od početka – određuju parametre i jezik svakog angažmana u koji je umetnuta svaka vidljiva kritika.

Naša kritika ni na koji način ne znači poziv muslimanima da se ne angažiraju u liberalnom i ljevičarskom taboru. Postoji jedna fina linija koja razdvaja angažman od podređenosti. Angažman zahtijeva minimalni paritet dvaju tabora, a takav paritet se može postići samo u pogledu ideološke povezanosti i formulacije konkurentnih vizija. Zajednica bez vizije mora nestati, ne u genocidu, već putem njenog kulturnog i ideološkog prisvojenja.

Prevod: Azra Mulović

Dozvoljeno je prenositi sadržaje sa portala algoritam.net bez odobrenja, ali je pri preuzimanju obavezno navođenje imena autora teksta i izvora, te stavljanje direktnog linka na sadržaj koji se preuzima sa portala. Takođe, ni u kom slučaju nisu dozvoljene intervencije na preuzetom sadržaju.