Bošnjaci i Islamska vjerska zajednica u Austriji: Kratka historija (dis)kontinuiteta 

Piše: Rijad Dautović

Dok je,naprimjer, Balić, kad je 1971. podnio molbu za odobrenje vjerske strukture, iako nije bio pravnik (iz korištene terminologije se ipak vidi da je očigledno angažirao pravnog stručnjaka) bio veoma svjestan da se ne radi o zahtjevu za priznavanje islama – pošto je islam konstantno bio priznat od 1912. godine, kasnije ličnosti u Islamskoj vjerskoj zajednici u Austriji su često smatrale (i, nažalost, postupale po tome) da je islam, odnosno Islamska vjerska zajednica kao takva (a ne samo njena struktura) priznata tek 1979. godine, a da je priznanje iz 1912. neki relikt iz daleke prošlosti i da osim simbolične nema nikakve pravne relevantnosti za sadašnjost. Taj detalj može nekome izgledati nebitan ili pravnički sitničav. Ali da li je čovjek inače u stanju sačuvati svoja prava ako ne zna kada, kako i zašto ih je stekao? U takvom stanju zbunjenosti i nepoznavanja korijena svoje vjerske zajednice, njenog priznanja i žrtava koje su za njega podnesene, teško da izaziva čuđenje to što se moglo dopustiti ukidanje Zakona o islamu iz 1912. godine, na kojem se zasniva priznanje islama u Austriji i njegova zamjena novim Zakonom o islamu iz 2015. godine.

 

Alexander von Humboldt je rekao: „Samo onaj ko poznaje prošlost, ima budućnost.“ Rijetko bi koja rečenica mogla tako precizno opisati srž problema s kojim se suočavaju muslimani u Austriji. Ko je u posljednjih sedam godina posmatrao razvitak situacije u vezi s muslimanima i Islamskom vjerskom zajednicom u Austriji morao je steći dojam ubrzane erozije društvenog, a u konačnici, sa Zakonom o islamu iz 2015. godine, i pravnog statusa muslimana. Nameće se pitanje šta je uzrok ovakvog razvoja događaja? Mnogi su ukazivali (naprimjer Farid Hafez) na faktor mijenjanja međunarodnih okolnosti, političke napetosti između Turske i Evropske unije (posebno Austrije), što je bez sumnje uvijek bio bitan faktor, koji je u pozitivnom ili negativnom smislu utjecao na status muslimana, od Austro-Ugarske do današnje Austrije. Ipak, ja bih ukazao na jedan faktor koji se više tiče samih muslimana Austrije, a to je nedostatak svijesti o vlastitoj prošlosti, to jest, o historiji muslimana u Austriji i njihovom statusu.

U Bosni i Hercegovini i susjednim zemljama u velikoj mjeri je poznato da muslimani, odnosno Islamska zajednica sa sjedištem u Sarajevu, s reisul-ulemom kao njenim vjerskim poglavarom, svoju vjersku autonomiju nisu stekli kao izraz dobre volje Austro-Ugarske monarhije. Autonomija je izvojevana dugogodišnjom društvenom i političkom borbom kroz pokret za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju u kontekstu političkih interesa Austro-Ugarske, Rusije i Osmanskog carstva te njima sklonih faktora u BiH i regiji. Rezultat te borbe bila je vjerska autonomija postignuta 1909. godine (u suštini dogovor je postignut još 1907., što znači da nije bio posljedica aneksije). Veza sa šejhul-islamom u Istanbulu pravno je garantovana Štatutom i sporazumom između Austro-Ugarske i Osmanskog carstva o statusu BiH i njenog stanovništva iz 1909. godine. Međutim, dobijene garancije imale su političke i pravne posljedice ne samo po Bosnu i Hercegovinu, nego i cijelu Austro-Ugarsku, pošto su sporazumom zajamčena prava muslimanima BiH na teritoriji cijele carevine. To je konkretno značilo da je islam priznat austrijskim „Zakonom o islamu“ iz 1912. godine, koji je predviđao institucionalnu vezu s islamskom vjerskom organizacijom u BiH. Time je status muslimana u Bosni i Hercegovini i  Austriji bio kroz više aspekata društveno i pravno povezan.

Koliko god da je Austro-Ugarska, a kasnije Republika Austrija odugovlačila s primjenom ovog zakona i poštovanjem svih obaveza prema muslimanima u Austriji (unatoč zakonskom priznanju nije odobrila formiranje zvanične vjerske strukture, tzv. „bogoštovne općine“), ipak je činjenica da su se u prvoj polovini 20. stoljeća sporo, ali konstantno formirale skromne vjerske strukture muslimana u Austriji, počevši od vojnih imama (već od 1891. godine, s Mehmedom ef. Bećiragićem kao prvim vojnim imamom u Beču) i  vojnog muftije (Abdullah ef. Kurbegović 1914. godine) do kulturno-vjerskih udruženja, kao što je muslimansko akademsko društvo „Zvijezda“ (koje su 1904. osnovali studenti iz pokreta za vjersku autonomiju) i kasnije udruženje „Islamska zajednica u Beču“ (osnovao ga je 1943. Salih ef. Hadžialić kojeg je Ulema-medžlis još prije invazije na Jugoslaviju 1941. poslao u Njemačku da se brine o tamošnjim muslimanima). Ovom udruženju je 1961. godine naknadno, poslije prestanka aktivnosti, sudskim putem utvrđen status „bogoštovne općine“.

Sve te strukture imale su jedno vidljivo zajedničko obilježje. Ne samo da su bile pod očiglednim utjecajem muslimana Bošnjaka, nego su imale i stalnu, više ili manje formalnu, vezu s Islamskom zajednicom sa sjedištem u Sarajevu. To pokazuje da je uvijek postojala, koliko god manjkava i ponekad političkim okolnostima opterećena, ljudska i duhovna povezanost između Islamske vjerske zajednice u Austriji (koja je to ime preuzela tek 1979. godine) i Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, kao i svijest o toj vezi, iako se može reći da je nakon Drugog svjetskog rata dosta oslabjela (prvenstveno zbog izoliranosti Islamske zajednice u Jugoslaviji).

Smail Balić, kulturolog i bibliotekar u Austrijskoj nacionalnoj biblioteci, možda je najdosljednije personificirao tu svijest o zajedničkoj prošlosti kroz pripremanje za budućnost. Izvukavši iz arhiva gotovo zaboravljeni Zakon o islamu iz 1912. godine, čija je neprekinuta valjanost u tom vremenu vjerovatno bila poznata samo specijaliziranim pravnicima, godinu dana nakon ranije spomenutog sudskog postupka, u kojem je izgleda bio svjedok, on s drugim Bošnjacima 1962. godine osniva udruženje „Muslimanska socijalna služba“, s eksplicitnim ciljem ljudske i materijalne pripreme za osnivanje zvanične vjerske strukture, tj., bogoštovne općine, s imenom – što se vidi tek kasnije iz prve molbe nadležnom ministarstvu iz 1971. godine – „Islamska zajednica u Beču“. Mada se u međuvremenu udruženju priključuju i muslimani drugog porijekla, 1973. godine popunjava se još jedna praznina u narušenom kontinuitetu zapošljavanjem Salima ef. Hadžića u „Muslimanskoj socijalnoj službi“ kao prvog dekretom Islamske zajednice u Jugoslaviji ovlašćenog imama poslije Drugog svjetskog rata . Što se tiče molbe za odobrenje vjerske strukture i ovog puta je austrijska vlada odugovlačila proces, pa je do odobrenja došlo tek 1979. godine, kad je prihvaćen naziv „Islamska vjerska zajednica u Austriji“ i ustav napravljen po uzoru na Autonomni štatut iz 1909. i „Ustav Islamske vjerske zajednice u FNRJ iz 1959. godine“ (njeno ime je tada već bilo promijenjeno ustavom iz 1969. u „Islamska zajednica u SFRJ“).

Smail Balić, glavna osoba cijelog poduhvata, povlači se 1980. godine poslje prvih izbora na kojim je Ahmed Abdelrahimsai izabran za predsjednika Islamske vjerske zajednice  u Austriji, kojeg je, kako se čini, i vlada favorizirala. Pošto se u međuvremenu promijenio i demografski sastav muslimana u Austriji (njihov broj  se dolaskom „gastarbajtera” više nego utrostručio od 22.000 u 1971. do 77.000 u 1981. godini), unatoč njihovoj ključnoj historijskoj ulozi kad je u pitanju status islama u Austriji, Bošnjaci postaju manje značajan muslimanski element među mnogima (što se donekle mijenja tek dolaskom izbjeglica iz Bosne i Hercegovine tokom 1990-ih), a Islamska vjerska zajednica u Austriji vjerska zajednica muslimana različitog porijekla.

To je, bez ikakve zle namjere, imalo za posljedicu da je veza Islamske vjerske zajednice u Austriji s Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini oslabjela, a da nikad nije bila ni institucionalizirana, pošto se u svijesti većine muslimana koji nisu bili Bošnjaci fokus usmjeravao prema Kairu, Ankari, Teheranu, itd. Iako su Bošnjaci tokom prvih decenija njenog rada uvijek bili uključeni u procese i tokove u Islamskoj vjerskoj zajednici u Austriji (njen drugi predsjednik Anas Šakfeh je dobrim dijelom bio svjestan koliko je to bitno) u pisanim tragovima iz narednih decenija sve se više osjeća erozija svijesti o tome kada, kako i zašto je došlo do priznanja Islamske vjerske zajednice u Austriji. Otuđenjem između vođstva “dviju” vjerskih zajednica u Beču i Sarajevu i reduciranjem odnosa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini s Bošnjacima u Austriji na tehničku vezu s daleko kasnije osnovanim bošnjačkim udruženjima tog gubitka svijesti vremenom nisu bili pošteđeni ni sami Bošnjaci u Austriji, a ako ne griješim, ni u Bosni i Hercegovini.

Dok je,naprimjer, Balić, kad je 1971. podnio molbu za odobrenje vjerske strukture, iako nije bio pravnik (iz korištene terminologije se ipak vidi da je očigledno angažirao pravnog stručnjaka) bio veoma svjestan da se ne radi o zahtjevu za priznavanje islama – pošto je islam konstantno bio priznat od 1912. godine, kasnije ličnosti u Islamskoj vjerskoj zajednici u Austriji su često smatrale (i, nažalost, postupale po tome) da je islam, odnosno Islamska vjerska zajednica kao takva (a ne samo njena struktura) priznata tek 1979. godine, a da je priznanje iz 1912. neki relikt iz daleke prošlosti i da osim simbolične nema nikakve pravne relevantnosti za sadašnjost. Taj detalj može nekome izgledati nebitan ili pravnički sitničav. Ali da li je čovjek inače u stanju sačuvati svoja prava ako ne zna kada, kako i zašto ih je stekao? U takvom stanju zbunjenosti i nepoznavanja korijena svoje vjerske zajednice, njenog priznanja i žrtava koje su za njega podnesene, teško da izaziva čuđenje to što se moglo dopustiti ukidanje Zakona o islamu iz 1912. godine, na kojem se zasniva priznanje islama u Austriji i njegova zamjena novim Zakonom o islamu iz 2015. godine, koji osim sličnog imena nema puno zajedničkog s prijašnjim i koji je određenim političarima i pravnicima već dao povoda da polahko dovedu u pitanje priznanje islama, odnosno Islamske vjerske zajednice u Austriji. Iako, kad su u pitanju njihova prava, kod muslimana u Austriji postoji određena doza nedostatka samosvijesti i sjećanja, to nikako ne znači da je tako i na drugoj strani, na strani austrijske države. Njene su institucije i čak političke stranke, prema mom iskustvu, prilično svjesne svoje historije, a i historije pravnog statusa muslimana u Austriji i svojih obaveza (iako se o njima ne govori uvijek javno), ali i pod kojim uvjetima ih se mogu osloboditi.

Među muslimanima u Austriji rijetko ko je zapazio da je Slobodarska stranka Austrije (Freiheitliche Partei Österreichs), koja je sada u austrijskoj vladi, već prije nekoliko godina u jednom memorandumu tvrdila da status priznanja koje je dato bosanskim muslimanima ne bi po automatizmu trebao pripadati svim ostalim muslimanima, čime je zapravo samo ponovila jedan stariji stav određenih političkih krugova u drugoj stranci iz austrijske vlade, Austrijskoj narodnoj stranci (Österreichische Volkspartei). To Bošnjake možda do neke mjere smiruje, nekima možda i imponira, posebno imajući u vidu tendencije u Islamskoj vjerskoj zajednici u Austriji, nažalost, prisutne već duže vrijeme, ka ograničenju procesa odlučivanja na turske frakcije u njoj. Ali, zapravo bi ih moralo zabrinuti, ne samo iz moralnih razloga, nego i zbog činjenice da je vjerska zajednica koja je 1912. priznata (a o čemu govori Slobodarska stranka) upravo Islamska vjerska zajednica u Austriji (mada se tada nije tako zvala) i nikakva druga. Sve što bi Bošnjaci mogli dobiti izvan nje je start od nule. Samo Islamska vjerska zajednica u Austriji se može pozivati na priznanje iz 1912. godine, na spomenuti sporazum iz 1909., ili drugim riječima na historijski kontinuitet. A bez Bošnjaka Islamska vjerska zajednica u Austriji gubi svoj, ako se može tako nazvati, konstitutivni elemenat.

Dakle, u vremenu koje postaje sve teže za muslimane u Austriji uloga Bošnjaka je od ključnog značaja, ukoliko toga budu bili svjesni. Austrijska politika očigledno jeste.

Dozvoljeno je prenositi sadržaje sa algoritam.net bez odobrenja, ali je pri preuzimanju obavezno navođenje ime autora teksta i izvora (direktan link na sadržaj koji se preuzima sa algoritam.net). Takođe, ni u kom slučaju nisu dozvoljene intervencije na preuzetom sadržaju.