Presuda Hamidović protiv Bosne i Hercegovine

Piše: Emir Kovačević

Evropski sud za ljudska prava u Strazburu je 5.12.2017. godine donio nepravosnažnu Presudu u predmetu Hamidović protiv Bosne i Hercegovine. Presuda u kojoj je utvrđena povreda člana 9 (sloboda vjere ili uvjerenja) Evropske konvencije o ljudskim pravima je donešena sa šest glasova ZA i jedan glas PROTIV. Gospodin Hamidović, svjedok u krivičnom postupku, 2012. godine je udaljen iz sudnice Suda BiH, i osuđen zbog nepoštivanja suda. Izrečena mu je novčana kazna u iznosu 10000 KM jer je odbio skinuti kapu. Sud u Strazburu je utvrdio da ništa nije ukazivalo na to da se g. Hamidović ponašao drsko tokom suđenja. Zbog toga, u jednom demokratskom društvu, nije bilo nužno kazniti ga zbog nepoštivanja suda samo zato što je odbio skinuti kapu koju nosi iz vjerskih razloga.

Uvod

Evropski sud za ljudska prava u Strazburu je 5.12.2017. godine donio nepravosnažnu Presudu u predmetu Hamidović protiv Bosne i Hercegovine (predmet br. 57792/15). Presuda u kojoj je utvrđena povreda člana 9 (sloboda vjere ili uvjerenja) Evropske konvencije o ljudskim pravima je donešena sa šest glasova ZA i jedan glas PROTIV. Gospodin Hamidović, svjedok u krivičnom postupku, 2012. godine je udaljen iz sudnice Suda BiH, i osuđen zbog nepoštivanja suda. Izrečena mu je novčana kazna u iznosu 10000 KM jer je odbio skinuti kapu. Sud u Strazburu je utvrdio da ništa nije ukazivalo na to da se g. Hamidović ponašao drsko tokom suđenja. Zbog toga, u jednom demokratskom društvu, nije bilo nužno kazniti ga zbog nepoštivanja suda samo zato što je odbio skinuti kapu koju nosi iz vjerskih razloga. Time je povrijeđeno njegovo temeljno pravo na manifestiranje vjere. Sud je posebno istakao da se predmet g. Hamidovića razlikuje od slučajeva koji se tiču nošenja vjerskih obilježja i vjerske odjeće na radnom mjestu, naročito od strane javnih službenika. Sud za ljudska prava u Strazburu je konstatovao da za razliku od privatnih lica kao što je g. Hamidović, javnim službenicima se može nametnuti obaveza da budu diskretni, neutralni i nepristrasni, kao i zabrana nošenja vjerskih obilježja i odjeće za vrijeme obavljanja javne funkcije.

Pozadina predmeta

Podnositelj apelacije pred Sudom za ljudska prava u Strazburu je g. HusmetHamidovićzastupan od strane advokata Osmana Mulahalilovića iz Brčkog. G. HusmetHamidovićje državljanin Bosne i Hercegovine, rođen 1976. godine i živi u Gornjoj Maoči (Bosna i Hercegovina). Predmetni slučaj se tiče njegovog odbijanja da skine kapu tokom svjedočenja u krivičnim predmetu napada na američku ambasadu u Sarajevu 2011. godine a koji se vodio pred Sudom BiH. G. Hamidović, u septembru 2012. godine je pozvan da svjedoči u tom postupku. Čim je ustao da svjedoči, predsjedavajući sudskog vijeća ga je upozorio da skine kapu, objasnivši mu pritom da nošenje kape nije u skladu sa pravilima odijevanja u pravosudnim institucijama i da vjerska obilježja nisu dozvoljena u sudu. Međutim, g. Hamidovićje odbio to učiniti tvrdeći da ga njegova vjera obavezuje da uvijek nosi kapu. Sudija ga je zato udaljio iz sudnice i izrekao mu novčanu kaznu u iznosu od 10000 KM (5000 EUR) zbog nepoštivanja suda. U oktobru 2012. godine, Apelaciono vijeće Suda BiH je djelimično uvažilo Apelantovu žalbu i smanjilo kaznu na 3000 KM ali je Apelaciono vijeće potvrdilo preostali dio prvostepene odluke smatrajući da: obaveza skidanja odjevnih predmeta sa glave nije nešto što postoji samo u Sudu BiH nego i u svim drugim sudovima i institucijama u BiH, a što je slučaj i u svim drugim zemljama sa uređenim pravnim sistemima. Takvo pravilo i takva obaveza se odnose na sva lica bez izuzetka i bez obzira na vjersku, spolnu, nacionalnu ili drugu pripadnost. Dakle, prema mišljenju Apelacionog vijeća, radi se o obaveznom postupanju svih osoba koje u bilo kojem svojstvu pristupaju Sudu BiH, a koje je detaljnije razrađeno odredbom člana 20. Kućnog reda“. S obzirom da g. Hamidović nije platio novčanu kaznu u predviđenom roku novčana kazna je zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od 30 dana.

Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH u decembru 2015 godine u kojoj se poziva da mu je povrijeđeno pravo na slobodu vjere.  Ustavni sud BiH u svojoj Presudi od 9.7.2015. godine zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na poštivanje slobode manifestacije vjere prema članu II/3.(g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije. U ovoj Presudi, između ostalog Ustavni sud zaključuje: “da ograničenje u konkretnom slučaju nije predstavljalo preveliki teret za Apelanta, te da je mjera koju je poduzeo Sud BiH slijedila legitimne ciljeve, u smislu člana 9. stava 2. Evropske konvencije, i da u konkretnom slučaju postoji razuman odnos proporcionalnosti između ograničenja i legitimnog cilja kojem se teži.“

Moram ovdje navesti da je u sklopu ove presude objavljeno i izdvojeno mišljenje sudije Mirsada Ćemana, predsjednika Ustavnog suda BiH koji se nije složio s odlukom većine i u svom izdvojenom mišljenju navodi: „Moje stajalište je da je apelant u konkretnoj situaciji postupao kao građanin koji se odazvao da ispuni građansku dužnost (svjedočenje pred sudom) i da zahtjev da država (iskazana u postupanju suda) ima pravo ograničiti njegovo iskazivanje pripadanja vjerskoj zajednici (nošenje kape ili ne u sudnici) je povreda njegovih privatnih prava i neproporcionalan je zaštićenim pravima iz Europske konvencije.”

Odluka suda

Sud za ljudska prava u Strazburu je utvrdio da je u ovom predmetu došlo do povrede čl. 9. Evropske i da je BiH prekoračila široko polje slobodne procjene koje države uživaju kada se govori o poštovanju slobode vjere ili uvjerenja. Sud u svojoj presudi navodi: „… Apelant se pojavio pred sudom kako je pozvan i ustao kada je zatraženo, time se jasno izjasnio da se povinuje zakonima i sudovima zemlje. Ne postoji indikacija da Apelant nije bio voljan da svjedoči ili da je imao stav nepoštivanja suda. U takvim okolnostima, njegova kazna za nepoštovanje suda iz jedinog razloga njegovog odbijanja da skine kapu nije neophodna u demokratskom društvu.“

Sud nadalje navodi da je tačno da čl. 9. Evropske konvencije ne štiti svaki akt ili ponašanje koje je motivisano religijom i da se ne daju uvijek garancije za ponašanje u javnoj sferi na način kako diktira neka od religija ili uvjerenja. Mogu postojati situacije kada je opravdano uklanjanje vjerskih simbola. „Međutim, Sud naglašava da vlasti ne smiju zanemariti specifičnosti različitih religija. Sloboda izražavanja vjere je fundamentalno pravo: ne samo zato što zdravo demokratsko društvo treba da toleriše i održava pluralizam i raznolikost, već i zbog važnosti pojedinca koji je religiju prihvatio kao centralnim principom njegovog / njenog života kako bi mogao to vjerovanje prenijeti drugima (vidijeti presudu Eweida i drugi protiv UK). Sud ne vidi razloga da sumnja da je postupanje Apelanta inspirisano njegovim iskrenim vjerskim uvjerenjem da mora u svakom trenutku nositi kapu, bez ikakvog skrivenog plana za ismijavanje suđenja, podsticanja drugih na odbacivanje svjetovnih i demokratskih vrijednosti ili izazivanja nereda (vidi, u vezi s tim, Eweida i drugi, citirano gore). Pluralizam, tolerancija i širokoumlje su obilježja “demokratskog društva”. Iako su individualni interesi ponekad podređeni grupnim interesima, demokratija ne znači da stavovi većine uvijek moraju prevladati. Uloga vlasti nije uklanjanje uzroka napetosti eliminacijom pluralizma, nego da osigura da konkurentne grupe tolerišu jedne druge (vidjeti S.A.S. protiv Francuske).”

Zaključak

Iako se radi o nepravosnažnoj presudi (svaka od strana može tražiti preispitivanje ove presude u roku od 3 mjeseca) ona je značajna iz više razloga. Kao prvo, Država Bosna i Hercegovina nije ispunila sve uslove iz stava 2. čl. 9 Evropske Konvencije gdje je eksplicitno navedeno pod kojim uslovima se može ograničiti sloboda vjere ili uvjerenja.  Sloboda vjere ili uvjerenja spada u kategoriju temeljnih ljudskih prava i može biti ograničeno samo ako je ograničenje propisano zakonom, ako postoji jedan od legitimnih ciljeva i ako je to ograničenje „neophodno u demokratskom društvu“. Sud je utvrdio da ograničenje u konkretnom predmetu nije bilo neophodno u demokratskom društvu i kao takvo predstavlja povredu prava na slobodu vjere ili uvjerenja definisanu u čl. 9 Evropske konvencije o ljudskim pravima.

Pored toga, važno je istaći da u istom slučaju Ustavni sud BiH nije utvrdio povredu čl. 9 Evropske konvencije (osim izdvojenog mišljenja sudije Mirsada Ćemana) što govori da Ustavni sud BiH ima drugačije kriterije kada se radi o poštivanju prava na slobodu vjere. Ova presuda je prilika da se kriteriji Ustavnog suda BiH usklade sa kriterijumima Evropskog suda za ljudska prava.

Sud je u svojoj Presudi pravilno zaključio  da se predmet g. Hamidovića razlikuje od slučajeva koji se tiču nošenja vjerskih obilježja i vjerske odjeće na radnom mjestu, naročito od strane javnih službenika. Sud za ljudska prava u Strazburu je konstatovao da za razliku od privatnih lica kao što je g. Hamidović, javnim službenicima se može nametnuti obaveza da budu diskretni, neutralni i nepristrasni, kao i zabrana nošenja vjerskih obilježja i odjeće za vrijeme obavljanja javne funkcije. Međutim to nikako ne znači da država „mora“ ili „treba“ nametati dodatne obaveze javnim službenicima u smislu ograničavanja vjerskih prava. O tome će odlučivati nadležne institucije u BiH, u prvom redu parlamenti i pri tome se mora voditi računa o uslovima iz stava 2. čl. 9 Evropske konvencije a to su: da je ograničenje propisano zakonom, da postoji legitimni cilj i da je neophodno u demokratskom društvu. Po mom ličnom uvjerenju, vjersko izražavanje na radnom mjestu vrlo rijetko ili nikako može ugroziti legitmne ciljeve nevedene u st. 2. čl. 9 Evropske konvencije i s tim u vezi nadam se da će ta ograničenja, ako do njih dođe u BiH,  biti svedena na minimum.

Evropska konvencija o ljudskim pravima i Sud za ljudska prava u Strazburu štite najniži nivo ljudskih prava. Od država potpisnica Evropske konvencije, a samim tim i od Bosne i Hercegovine se očekuje da obezbijede poštivanje ljudskih prava na višem nivou.

Dozvoljeno je prenositi sadržaje sa algoritam.net bez odobrenja, ali je pri preuzimanju obavezno navođenje ime autora teksta i izvora (direktan link na sadržaj koji se preuzima sa algoritam.net). Takođe, ni u kom slučaju nisu dozvoljene intervencije na preuzetom sadržaju.