Brisanje islama

Piše: Ziauddin Sardar

Iako se prosvjetiteljstvo itekako zalagalo za ratio i slobodno mišljenje, prvaci ovog pokreta nisu se suviše brinuli o istini kada je riječ o islamu. Ne samo da su bestidno plagirali filozofiju, nauku i učenje od islama nego i zaštitni znak prosvjetiteljstva, liberalni humanizam, vuče svoje korijene iz islama. Naime, liberalni humanizam utemeljen je na konceptu edeba u klasičnom islamu, koji je bio posvećen pravilama lijepog ponašanja ljudi. Islam je razvio sofisticiran način podučavanja zakonu i humanizmu koji je uključivao ne samo institucije poput univerziteta, zajedno s pravnim fakultetom, teologijom, medicinom, prirodnim naukama, nego i usavršen metod podučavanja poput časova o načinima rada, kurikulum koji je uključivao gramatiku, retoriku, povijest, medicinu, filozofiju morala, te mehanizme za obrazovanje ljudske kulture poput akademskih udruženja, književnih kružoka, klubova i drugih zajednica koje su pomagale intelektualcima i ljudima od nauke. Ustvari, literatura i institucije edeba predstavljali su svojevrsno islamsko prosvjetiteljstvo.

 

Šta je prosvjetiteljstvo? Možda je ono bilo korisno za Evropu, ali za ostatak svijeta, općenito, odnosno za islam, posebno, prosvjetiteljsvo je značilo katastrofu. Iako su se prosvjetitelji zalagali za slobodu i ljudska prava, razum i slobodu mišljenja, oni su nezapadnjake smatrali neracionalnim, inferiornim bićima koja su moralno zaostala, te su prikladna samo za kolonizaciju. Sve ovo nije tek puko naslijeđe, nego nešto što se razvija pod krinkama neokonzervativne misli, dogmatskog sekularizma i scijentizma.

Najčuveniji prosvjetitelji, poput Voltairea, Montesquieua, Volneya i Pascala, smatrali su Evropu posebnim prostorom. U njemu je počivala sudbina čovječanstva oličena u zapadnjaku. Oni su vrijedno radili kako bi ponudili razumno opravdanje za kolonizaciju. Ovi mislioci nastojali su da racionaliziraju srednjovjekovne predodžbe, strepnje i strahove od islama i poslanika Muhammeda, a.s., koje su predstavljali kao dokaze o prirodnoj inferiornosti islama. To je posebno očito u dijelovima posvećenim Muhammedu, a.s., u Pascalovom djelu Misli (“Pensées”). Oni su namjerno prešućivali muslimanski doprinos nauci i znanju, te su potirali sve naučne veze između islama i Evrope. Njihov evropocentrizam islam jedodatno predstavio kao ekskluzivnu opreku Evropi, što traje i danas.

Za kršćanske filozofe iz trinaestog i četrnaestog stoljeća, poput Rogera Bacona i Johna Wycliffa, islam je značio jedno pagansko vjerovanje i neprijatelja imperije. Zahvaljujući njima prosvjetiteljski mislioci posmatrali su islam kao civilizaciju. Međutim, za njih je to bila civilizacija sa zaostalim društvom, te nazadnim političkim institucijama i u osnovi pogrešnim religijskim uvjerenjima. S druge strane, Voltaire je u svom djelu Muhamed i fanatizam veoma oštro i neprijateljski denuncirao islam. Kasnije je u svojim Esejima bio malo uzdržaniji, ali njegovi su stavovi ostali nepromijenjeni.

On je islam smatrao oličenjem fanatizma, nečovječnosti, iracionalnosti i nasilne želje za moći. Ipak, uprkos svemu ovome, muslimanima su se pripisivale i određene pozitivne osobine. Oni su imali potencijal da budu tolerantniji zahvaljujući islamskim “labavim” propisima o seksu, što ga je približavalo prirodnoj religiji. I dok je Isus bio dobar, kršćani su postali netolerantni. S druge strane, muslimani su bili tolerantni, uprkos njihovom zlom poslaniku. Pozitivan korak u jednom smjeru značio je negativan u drugom. Na ovaj način Voltaire je pomirio svoje duboko ukorijenjene predrasude o islamu i muslimanima s razumom.

Iako su se oštro okrenuli protiv religije, filozofi prosvjetiteljstva kršćanstvo su smatrali modelom civiliziranog ponašnja i normom svih religija. Ustvari, oni su dodatno naturalizirali teoriju prirodnog prava srednjovjekovnog kršćanstva, koja nikada nije bila tačno definirana, ali koja je naglašeno izdvajala kršćanske norme kao univerzalne, odnosno kao modele ljudskog ponašanja. Islam je tako ostao antiteza kršćanstvu. Stoga je Volney u svom djelu Les Ruines naglasio da je “Muhammed uspio izgraditi političku i vjersku imperiju nauštrb one koju su uspostavili Mojsijevi i Isusovi svećenici.” Na drugom mjestu, on navodi jednog imama koji je objašnjavao “Muhammedov zakon” sljedećim riječima: “Bog je postavio Muhammeda kao svoga namjesnika na zemlji. On mu je predao ovaj svijet da potčini one koji ne vjeruju u Njegov zakon.”

Volney je opisivao Muhammeda kao “apostola milostivog Boga koji kazuje samo o ubistvima i pokoljima”, odnosno duhu netolerancije i isključivosti koja potire “svaki pojam o pravdi”. Iako je i kršćanstvo moglo biti iracionalno, Volney tvrdi da je ono po sebi blago i samilosno, dok je islam prezirao nauku, što je u najmanju ruku bizarna tvrdnja jer je sam Volney, kao i većina njegovih prijatelja, filozofa prosvjetiteljstva, najviše naučio, kako u nauci općenito, tako i u filozofiji, od El-Farabija, Ibn Sinaa i Ibn Rušda.

Iako se prosvjetiteljstvo itekako zalagalo za ratio i slobodno mišljenje, prvaci ovog pokreta nisu se suviše brinuli o istini kada je riječ o islamu. Ne samo da su bestidno plagirali filozofiju, nauku i učenje od islama nego i zaštitni znak prosvjetiteljstva, liberalni humanizam, vuče svoje korijene iz islama. Naime, liberalni humanizam utemeljen je na konceptu edeba u klasičnom islamu, koji je bio posvećen pravilama lijepog ponašanja ljudi. Islam je razvio sofisticiran način podučavanja zakonu i humanizmu koji je uključivao ne samo institucije poput univerziteta, zajedno s pravnim fakultetom, teologijom, medicinom, prirodnim naukama, nego i usavršen metod podučavanja poput časova o načinima rada, kurikulum koji je uključivao gramatiku, retoriku, povijest, medicinu, filozofiju morala, te mehanizme za obrazovanje ljudske kulture poput akademskih udruženja, književnih kružoka, klubova i drugih zajednica koje su pomagale intelektualcima i ljudima od nauke. Ustvari, literatura i institucije edeba predstavljali su svojevrsno islamsko prosvjetiteljstvo.

Niko se ne može buniti zbog mjesta ratia u islamu, jer ratio ima središnje mjesto u islamskom svjetonazoru. Razum predstavlja drugu stranu objave, te Kur’an i razum i objavu imenuje “Božijim znacima ili ajetima”. Nijedno muslimansko društvo ne može funkcionirati bez razuma i objave. Iako muslimane teško možemo osloboditi krivnje za propast slobode mišljenja i nauke u muslimanskoj civilizaciji, treba kazati da je upravo kolonijalizam svojim svjesnim i namjernim politikama uništio kulturu edeba u muslimanskim društvima.

Međutim, evropsko prosvjetiteljstvo prisvojilo je sistem edeba, uključujući i knjige, i to u velikom broju. Ipak, kako je ovaj sistem bio proizvod inferiorne kulture i civilizacije, bilo je potrebno zamesti njegove tragove i porijeklo. Tako je klasični arapski jezik morao biti zamijenjen drugim klasičnim jezikom, latinskim. Nakon toga slijedilo je sistematsko brisanje svih tragova utjecaja islamske misli na Evropu. Od Volterovih dana do 1980, najviše zahvaljujući upravo prosvjetiteljima, opći aksiom na Zapadu bio je da islam nije ostavio ništa vrijedno u domenima filozofije, nauke i znanja.

Naslijeđe prosvjetiteljstva prema kojem islam i Evropa nemaju ništa zajedničko, prema kojem je islam tek tamna sjena Zapada, i konačno prema kojem je liberalni humanizam sudbina svih ljudskih kultura, može se jasno prepoznati u našim novinama i televiziji, književnosti i naučnim krugovima, kao i u našoj politici i međunarodnim odnosima. Ono je kamen temeljac hipoteze o “kraju povijesti” Francisa Fukuyame, teze o “sukobu civilizacija” Semjuela Huntingtona i neokonzervativnog “projekta za novo američko stoljeće”. Voltaireovi nitkovi (Voltaire’s Bastards), koristim se naslovom briljantne knjige Džona Ralstona Saula iz 1992. godine, zauzeti su racionaliziranjem mučenja, vojnih intervencija, zapadne nadmoći i demoniziranja islama i muslimana. Prosvjetiteljstvo je uistinu učinilo jako mnogo kada je riječ o ratiu i mišljenju, ali je isto tako, kao što nam Saul pokazuje na ubjedljiv način, bilo lišeno kako smisla, tako i moralnosti.

Oprostite mi ukoliko ne ustanem i ne naklonim se prosvjetiteljstvu.

Prevod: Azra Mulović i Mirza Sarajkić

Tekst predstavlja potpoglavlje knjige O islamu, nauci i budućnosti koju je publikovao Centar za napredne studije 2015. godineTekst je publikovan uz saglasnost izdavača.

Dozvoljeno je prenositi sadržaje sa algoritam.net bez odobrenja, ali je pri preuzimanju obavezno navođenje ime autora teksta i izvora (direktan link na sadržaj koji se preuzima sa algoritam.net). Takođe, ni u kom slučaju nisu dozvoljene intervencije na preuzetom sadržaju.