Alternativna teorija o pokrivanju

Piše: Ketrin Bulok

Zaključili smo da hidžab funkcionira kao moćno sredstvo otpora novovremenoj potrošačkoj kapitalističkoj kulturi natjecanja u ljepoti, kulturi koja ima vrlo štetan utjecaj na žensko samopoštovanje i fizičko zdravlje. Hidžab je također religijski odobrena odjeća, a njegova povezanost s vjerom ženama koje ga nose otvara kapije u vjersku tradiciju koja im podiže samopoštovanje, podsjećajući ih da vrijednost ljudi nije u njihovu izgledu, već u njihovim pobožnim djelima. Iz te perspektive, hidžab je simbol jedne religije koja se odnosi prema ženama kao prema ličnostima, a ne kao prema seksualnim objektima. To je potpuno suprotno uobičajenoj feminističkoj predstavi da hidžab simbolizira islamsko gledište o ženi kao o seksualnom objektu, te da se ona mora pokriti zbog toga što se o njoj misli reduktivno, kao o „ženskoj“ čije je jedino važno svojstvo njena seksualnost koja je prijetnja društvenom redu.

 

Jedan od ciljeva ove knjige je pokazati da društveni kontekst utječe na značenja koja se pripisuju hidžabu. U ovom poglavlju nastojim razviti pozitivnu teoriju o značenju hidžaba za konzumenta kapitalističke kulture 21. stoljeća. Smatram da, zbog toga što kapitalizam naglašava značaj tijela i materijalnog, nošenje hidžaba može biti moćno oslobađajuće iskustvo za žene. Analiziram feminističke argumente o muškom pogledu i kapitalističku komercijalizaciju ženskog tijela, da bih dokazala da je hidžab jak instrument otpora štetnim aspektima i jednog i drugog. U dijelovima C, D i E pobijam uobičajene kritike hidžaba kao odjeće koja guši ženstvenost i uskraćuje izbor ženama, i tvrdnje da su u toj odjeći one i dalje seksualni objekti. Poglavlje završava dijelom F gdje hidžab predočavam kao kapiju na ulazu u vjersku tradiciju koja svojim sljedbenicima pomaže da odole razornom djelovanju modernog materijalizma.

A. Hidžab i oslobođenje i B. Hidžab i muški pogledi

U člancima za mainstream štampu Naheed Mustapha i Sultana Yusufali predstavile su hidžab kao oslobođenje od opresivnih aspekata zapadne konzumerističke kulture. One upotrebljavaju dvije vrste feminističke analize: prvo, analizu objektivizacije i komercijalizacije ženskog tijela u kapitalističkoj kulturi i drugo, teoriju o šteti nanesenoj ženi promoviranjem ideala ljepote.

Orbach, Bordo, Wolf, Ussher, MacKinnon, Dworkin i druge feministkinje detaljno su analizirale zapadnu kulturnu predstavu o ženi. One istražuju problem objektivizacije ženskog tijela i njegovu upotrebu u oglašavanju, pornografiji, umjetnosti, filmu i slično. Glavni razlog zašto se ženska tijela predočavaju na taj način je udovoljavanje muškom (heteroseksualnom) zurenju i muškoj (heteroseksualnoj) želji: žena je lijepa, a njeno tijelo seksualno uzbuđuje. U umjetnosti (posebno u žanru ženskog akta) i pornografiji, žena je uglavnom pasivna, često u ležećem položaju, nudi se poput kakvog posjeda muškarcu da je uzme. U slučaju slikarstva i filma to „uzimanje“ je vidljivo, a neke feministkinje tvrde da takva vizuelna objektivizacija ima posljedice i u stvarnom svijetu, da ona „konstruira žene kao stvari za [mušku] seksualnu upotrebu“. Osim toga, ovakvo pozicioniranje ženskog tijela nije ograničeno samo na umjetnost, ono je sveprisutno u vizuelnom prikazivanju, posebno u oglašavanju: žena u bikiniju miluje auspuh; žensko tijelo leži na knjigama; ženske noge vire iz kutije žitnih pahuljica, itd. Proizvodi koji se prodaju i žensko tijelo nisu stvarno povezani; tijelo je tu samo da privuče pažnju. Ono također uzbuđuje heteroseksualnog muškarca i potvrđuje lekciju da su ženska tijela objekti. Ovakva objektivizacija, dehumanizira žene, preobražava ih u objekte i poriče njihovu ličnost. Važan je dio feminističkog projekta da se u tom smislu stvari promijene i poboljšaju.
Mustapha i Yusufali vjeruju da je hidžab način da se izađe iz klopke komercijalizacije i objektivizacije, kao nešto što ženema vraća njihovu ličnost. Osim što vjeruju da hidžab uklanja štetne posljedice muškog gledanja tako što se žene deobjektiviziraju, Mustapha i Yusufali smatraju da je hidžab oslobađajući zato što spašava ženu od utakmice ljepote i njenog razornog djelovanja. Takmičenje u ljepoti je pokušaj žena da se uklope u slike ljepotica koje se svugdje mogu vidjeti. Kad odjenu dugu, široku odjeću i pokriju kosu maramom, one više „ne robuju preokretima u modnoj industriji i drugim institucijama koje iskorištavaju žene“. Izašavši iz natjecanja u ljepoti, one prihvataju kao oslobađajući jedan simbol iz vlastitog islamskog naslijeđa koji drugi ljudi, iz drugih konteksta, mogu smatrati opresivnim. Zato, kad biraju hidžab, one grade svoj muslimanski identitet, identitet jedne manjine, nasuprot dominantnoj (zapadnoj) kulturnoj poruci ženama – o tome kako se treba oblačiti moderno, kako treba biti mršava i lijepa. One koriste svoje islamsko naslijeđe kao mogućnost da se suprotstave, kao otpor i pobunu protiv ovih moćnih slika idealne ljepote. Za njih i njihove istomišljenice muslimanke na Zapadu, hidžab je protivmjera. One čak imaju i svoju vlastitu verziju lažne svijesti: „Žene neće postići jednakopravnost stjecanjem prava da ogole svoje grudi u javnosti, kako bi vas to neki htjeli uvjeriti“; tako vraćaju lopticu feministkinjama koje bi rekle da je to što mlade žene podržavaju hidžab – lažna svijest.

C. Hidžab i ženstvenost

Iz perspektive onih koji su naučeni da je ispravno i pristojno pokazivati žensko tijelo doima se da „pokrivanje“ guši ženstvenost i ljepotu. Uglavnom jednolična odjeća pokrivenih muslimanki ostavlja utisak da im se negira ženstvenost i seksualnost. Ovdje u četiri tačke osporavam tezu da hidžab guši ženstvenost i seksualnost.
Kao prvo, žene ne nose hidžab sve vrijeme. Mada se često opisuje tako, da li će se hidžab staviti ne ovisi o tome je li žena u javnom ili privatnom prostoru, već o tome da li su muškarci prisutni i da li su u srodstvu sa ženom. Dakle, kad je žena među sâmim ženama ili muškarcima iz porodice, ne pokriva se. Jednako tako i izvan kuće, ako neće biti izložena pogledu muškaraca koji nisu u srodstvu, ne mora se pokriti.
Drugo, žene se podstiču da se lijepo odijevaju i uljepšavaju, da uživaju u svom tijelu, sa svojim muževima i za njih.
Treće, zato što se socijaliziraju uglavnom u ženskom okruženju, žene se najčešće okupljaju i druže bez muškaraca. U tim prilikama mnoge se šminkaju i oblače maštovitu i lijepu odjeću. Među najimpresivnijim događajima su djevojačke večeri, koje se priređuju za buduću mladu, kad žene nose svoju najljepšu odjeću. Ponegdje tom prilikom žene jedna drugoj ukrašavaju šake kanom. Obično se pjeva i pleše. Viđala sam starije žene kako plešu, plješću i tresu bokovima i tjeraju stidljive i povučene mlâde da i sâme zaplešu i energičnije zatresu bokovima i tijelom.
I četvrto, treba istaći sličnosti između hidžaba i drugih strategija koje žene koriste da se iznesu s muškim pogledima u javnosti, kao što je brijanje glave, što su činile neke feministkinje.

D. Hidžab, seksualnost i esencijalizam

Feministkinje liberalizma i poststrukturalizma pretpostavljaju da su ponašanje i porivi čovjeka društveno konstruirani. Svaka strategija, poput hidžaba, koja naizgled cementira muško-ženske razlike, sumnjiva im je.

Sâm Kur’an ne nudi detaljna objašnjenja zapovijedi o pokrivanju, niti o razlikama u oblačenju između muškaraca i žena. Međutim, dva kratka objašnjenja mogla bi biti dovoljna. Vjerujem da ajetima poput 24:31, u kojem se od žena traži da „humurihinne [obično se prevodi kao velovi] spuste na grudi svoje“ i u 33:59 da „spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastvovane biti“, Kur’an kaže da u javnom prostoru, u muško-ženskim odnosima, postoji nešto štetno po žene, što bi se nošenjem posebne odjeće za vani moglo ublažiti. Kur’an ne daje odgovore kako tačno ta odjeća pomaže, ali kad se ovaj ajet čita s jednim drugim ajetom u 24. suri, koji naređuje i muškarcima i ženama „da obore poglede svoje i vode brigu o stidnim mjestima svojim“, može se pretpostaviti da ukazuje na fenomen muškog zurenja koji smo već analizirali, te definira značaj pogleda za mušku seksualnost.

Esencijalizam je opasan kad kao svetinju tretira muško-ženski odnos i to kao odnos superiorni-inferiorne i može se koristiti, što se i činilo stoljećima, da se ženama uskrate temeljna prava na život, obrazovanje, glasanje, itd. Međutim, Kur’an ne definira ovu vrstu muško-ženskih razlika. Zapravo, ja vjerujem da on deklarira jednu esencijalnu jednakost muškarca i žene, kao u ajetu 4:1: „O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drúgu njegovu stvorio…“ Kur’an nam daje opis trajnih opasnosti koje ženu vrebaju u javnom prostoru. Pokrivanje se više smatra strategijom, nego očitovanjem esencijaliziranog ženskog (ili muškog) identiteta. Napokon, starijim ženama je dopušteno da se otkriju (24:60). Nasuprot liberalnom/postmodernom stavu koji vjeruje da će se socijalizacijom u konačnici eliminirati muško uznemiravanje žena, Kur’an nagovještava da je to trajno obilježje ljudskog postojanja. To ne podrazumijeva biološki determinizam, XY hromozomi ne određuju uznemiravanje žena: većina muškaraca prema ženama se dobro ponaša. To više znači da se socijalizacijom ova vrsta muškog ponašanja neprekidno ponavlja i da se može ponavljati.

Dakle, tvrdim da hidžab ženi ne poriče seksualnost. Društvu se samo bolje služi ako se muška i ženska seksualnost drže pod kontrolom, u kući i izvan nje, a posebno u javnom prostoru.

E. Hidžab i izbor

Naučnici koji istražuju pokret ponovnog pokrivanja, kao i zapadnjaci općenito, sumnjaju da žena ima „izbor“ da se pokrije. Duboko usađeno je uvjerenje da su žene prisiljene ili suptilno indoktrinirane kad „biraju“ da se pokriju. Ovo je, otprilike, ideja: „Čak i ako izaberete da se pokrijete, vi ste socijalizirane da vjerujete da je pokrivanje dobra stvar. Međutim, ako zaista shvatite koji su interesi vas kao žene, onda ćete shvatiti i da nije dobro pokriti se. Dakle, vaša odluka da se pokrijete je tužni simptom da vam je ‘ispran mozak’“. Ovako sam i ja razmišljala prije nego što sam postala muslimanka.

Odnos između kulture nekog pojedinca i njegove mogućnosti da bira je kompleksan, jer je izbor uvijek ograničen krugom ocrtanim između onog što kultura smatra prihvatljivim i onog što smatra neprihvatljivim. Čak i na Zapadu, gdje postoje velike slobode, postoje parametri nečijih izbora. Većina zapadnih društava još uvijek očekuje od žena da pokriju svoje grudi u javnosti (osim na specifičnim mjestima kao što su nudistički kampovi i plaže). Niko zapravo neće dokazivati da žene njihova kultura prisiljava da pokriju svoje grudi samo zato što se toples ne odobrava. Mnoge žene prihvataju to ograničenje i smatraju da su „izabrale“ da pokriju svoje grudi kad se oblače. Isto je s hidžabom: to je kulturno odobrena odjeća u mnogim muslimanskim zemljama i muslimanke tamo biraju da je nose. Naravno, moje teze se odnose samo na društva koja dopuštaju ženama istinski izbor, a ne na mjesta kao što su Iran ili talibanski Afganistan, gdje žene ne mogu da se otkriju, niti na periode društvenih nemira u muslimanskom svijetu, kad se hidžab smatra oznakom lojalnosti, a žene nasiljem tjeraju da se pokriju. Nasilje nad ženama je neprihvatljivo. Ovdje govorim samo o mogućnosti izbora hidžaba u društvima gdje postoji autentična sloboda pokrivanja žena.

F. Hidžab i religioznost

Zato što je religijski odobren i kad ga muslimanka savjesno nosi iz vjerskih razloga hidžab funkcionira kao portal u islamsku vjeru. Kao i u drugim velikim svjetskim religijama, i u islamskim učenjima naglašava se važnost života poslije smrti i vjernici su upozoreni da ih ne zavode ovosvjetska primamljiva dobra. Kur’an upućuje ljude da misle o Danu Obračuna, kad će se svakom čovjeku dobra i loša djela staviti na vagu. Pobožnost, stalno nas opominje, važnija je od ovosvjetskih stvari, a među ovosvjetskim stvarima je i odjeća. Dakle, mada je nošenje hidžaba moćan pobožni čin, to je zbilja samo početni nivo. U jednom hadisu iz Sahih Muslima se kaže: „Allah ne gleda u vaša tijela i vaše bogatstvo, nego u vaša srca i vaša djela“. Drugi način na koji se hidžab, kad se prihvati kao očitovanje religioznosti, može boriti protiv kapitalističke materijalističke kulture sadržan je u kur’anskoj poruci o svršenosti ljudskog tijela. Poremećaji prehrane i nezadovoljstvo vlastitim tijelom na Zapadu dosežu razmjere epidemije, a to je moguće samo u kulturi koja više ne vjeruje da je Bog uzrok svim stvarima, među kojima je i izgled tijela. Može biti da je tijelo nekakvo gradilište i tekovina kulturne prakse, te da ne postoji „biološko tijelo“. Međutim, tačno je i da se tjelesna građa ne može značajnije promijeniti bez hirurških intervencija. Neko može biti na dijeti i vježbati, i ako ostane unutar granica zdravlja (to jest, ne postane anoreksičan/bulimičan), preostaje samo da „petlja“ oko tijela. Kur’anska poruka je da čovjek bude sretan i zadovoljan svojim tijelom zato što Bog stvara naše obličje: „On vas oblikuje u vašim matericama kako On hoće“ (3:6) i: „Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem” (95:4). Poslanik je savjetovao ljude da zdravo jedu i umjereno vježbaju.

Stoga, islam djeluje kao protivteža materijalizmu kapitalizma. Kad prihvataju hidžab, muslimanke započinju put u raskošnu vjersku tradiciju koja im priskrbljuje fizičke resurse da se izbore s razornim djelovanjem materijalizma.

G. Zaključak

Zaključili smo da hidžab funkcionira kao moćno sredstvo otpora novovremenoj potrošačkoj kapitalističkoj kulturi natjecanja u ljepoti, kulturi koja ima vrlo štetan utjecaj na žensko samopoštovanje i fizičko zdravlje. Hidžab je također religijski odobrena odjeća, a njegova povezanost s vjerom ženama koje ga nose otvara kapije u vjersku tradiciju koja im podiže samopoštovanje, podsjećajući ih da vrijednost ljudi nije u njihovu izgledu, već u njihovim pobožnim djelima. Iz te perspektive, hidžab je simbol jedne religije koja se odnosi prema ženama kao prema ličnostima, a ne kao prema seksualnim objektima. To je potpuno suprotno uobičajenoj feminističkoj predstavi da hidžab simbolizira islamsko gledište o ženi kao o seksualnom objektu, te da se ona mora pokriti zbog toga što se o njoj misli reduktivno, kao o „ženskoj“ čije je jedino važno svojstvo njena seksualnost koja je prijetnja društvenom redu.

Prevod: Azra Mulović

Tekst predstavlja skraćeno poglavlje knjige “Odjevanje muslimanki: od stereotipa do prava na izbor”
 dr Katherine Bullock.
Knjiga “Odjevanje muslimanki: od stereotipa do prava na izbor” objavljena je 2013. godine u izdanju Centra za napredne studije, Sarajevo i CEI Nahla, Sarajevo. Poglavlja knjge publikovana su na on line platformi Algoritam uz dozvolu izdavača.

Dozvoljeno je prenositi sadržaje sa algoritam.net bez odobrenja, ali je pri preuzimanju obavezno navođenje ime autora teksta i izvora (direktan link na sadržaj koji se preuzima sa algoritam.net). Takođe, ni u kom slučaju nisu dozvoljene intervencije na preuzetom sadržaju.