Musliman, i „kontroverzni intelektualac“

Piše: Tarik Ramadan

Moji pozivi dijalogu, dogovaranju kroz zajedničke vrijednosti, suživotu koji donosi obostrano obogaćenje, izgledali su „predobri da bi bili istiniti“ i kao da se iza njih „nešto krije“. Ustvari, moji stavovi su zasmetali interesima nekih ideologa, organizacija, pokreta i vlada za koje je i samo prisustvo islama i pouzdanih muslimana, koji ponekad kritiziraju i protestiraju, predstavljalo problem i potencijalnu opasnost. Tokom proteklih petnaest godina napadi su se intenzivirali i dolazili su s nekoliko frontova, koji se mogu lahko identificirati, kao što ćemo vidjeti na kraju ove knjige. Mediji su se često oslanjali na ove kritike, ili da bi ostvarili svoje skrivena planove i ciljeve (ukoliko su i sami bili ideološki umiješani) ili jednostavno ponavljajući optužbe prikupljene tu i tamo na internetu (uvijek iste, ponovljene hiljadu puta).

 

 

Nakon početnog priznanja mog društva i školskog sistema, sve se promijenilo. Vrijednosti dostojanstva, solidarnosti i pravde koje sam podržavao kao građanin i nastavnik bez vidljivo ispoljene religije (i koje su izazivale toliko pohvala u prošlosti) više nisu imale istu suštinu ili vrijednost kad su dolazile od „muslimanskog intelektualca“ ili „muslimanskog učenjaka“. Od trenutka kad sam počeo govoriti kao „musliman“ ili kad sam viđen kao takav, na moje namjere i diskurs pao je oblak sumnje.

To iskustvo me dovelo do spoznaje: teško, prastaro breme evropskih loših odnosa s religijom, posebno s islamom, koje uključuje poricanje intelektualnog utjecaja, križarske ratove i kolonizaciju, još uvijek vapi da se skine. U očima svojih sugrađana bio sam Švicarac, Evropljanin, ali iznad svega „musliman“: pored toga, nisam bio „pravi Evropljanin“ ili, ako sam bio, morao sam to dokazivati. Moji kritičari su imali cijele liste pitanja koja su mi postavljali da „testiraju“ stvarnu prirodu moje „integracije“ i usput me natjerali da zauzmem poziciju konstantnog opravdavanja.

Posmatrao sam, analizirao i procjenjivao prirodu naslijeđenog tereta i trenutnih strahova. Konstantna imigracija od Drugog svjetskog rata, nova vidljivost mlađih generacija muslimana, novi zahtjevi u školama i bolnicama i druga pitanja. Svi ovi fenomeni (koji su uskoro uključili i nasilje) bili su dovoljni da izazovu strah, nepovjerenje i sumnju. Posvuda se zapadna savjest suočava s dubokim sumnjama: šta će biti s nama uz ovu navalu imigracije, koja je, štaviše, neophodna zapadnim društvima? Ko su ti muslimani koji predstavljaju „nove građane“ i koji su uglavnom suočeni s ozbiljnim ekonomskim problemima, dok političke partije znaju tako malo o njima? Šta oni zaista žele: da se „integriraju“ ili da „islamiziraju“ Evropu, Ameriku, Zapad?

Moji pozivi dijalogu, dogovaranju kroz zajedničke vrijednosti, suživotu koji donosi obostrano obogaćenje, izgledali su „predobri da bi bili istiniti“ i kao da se iza njih „nešto krije“. Ustvari, moji stavovi su zasmetali interesima nekih ideologa, organizacija, pokreta i vlada za koje je i samo prisustvo islama i pouzdanih muslimana, koji ponekad kritiziraju i protestiraju, predstavljalo problem i potencijalnu opasnost. Tokom proteklih petnaest godina napadi su se intenzivirali i dolazili su s nekoliko frontova, koji se mogu lahko identificirati, kao što ćemo vidjeti na kraju ove knjige. Mediji su se često oslanjali na ove kritike, ili da bi ostvarili svoje skrivena planove i ciljeve (ukoliko su i sami bili ideološki umiješani) ili jednostavno ponavljajući optužbe prikupljene tu i tamo na internetu (uvijek iste, ponovljene hiljadu puta).

Prvo je napadnuto moje porijeklo. Kao unuk osnivača Muslimanskog bratstva bio sam po definiciji opasan i nije me se smjelo slušati. Islam, govorili su, a i sada govore, dopušta pretvaranje (tekijja) te da sam je prakticirao pretvaranje do maksimuma: sve to što je zvučalo tako dobro zapadnoj publici nije bilo ništa drugo do uljepšana strana daleko mračnijeg, skrivenog plana: ja sam želio islamizirati modernost, Evropu i Evropljane, cijeli Zapad i sigurno sam bio povezan s radikalima ili teroristima. Takve optužbe, ponovljene nekoliko stotina puta na internetu (bez ikakvih dokaza, naravno) odaju utisak da u tome mora biti neke istine. Gdje ima dima, ima i vatre, ponavljaju oni, ne pokušavajući otkriti šta je vatra i ko je potpiruje.

Nekoliko frontova, dva svijeta, jedan diskurs

Moj diskurs se suočio s opozicijom s različitih strana i to je, očigledno, spriječilo da se sasluša njegova suština, njegova delikatnost i vizija za budućnost. Neke od kritika su, naravno, iskrene i potežu opravdana pitanja na koja ću nastojati odgovoriti u ovom radu, ali drugi su očigledno pristrasni i pokušavaju predstaviti svoje selektivno slušanje s predrasudama kao „dvostruku retoriku“ koje bi se trebalo čuvati. Dugo sam kritizirao njihovu namjernu gluhoću i ideološko „dvostruko slušanje“: sad sam odlučan da idem naprijed, ne gubeći vrijeme na takve strateške diverzije i da ostanem vjeran svojoj viziji, principima i svom projektu.

Namjeravam graditi mostove između dva svijeta referenci, između dvije (vrlo diskutabilne) konstrukcije nazvane zapadna i islamska „civilizacija“ (kao da su to zatvoreni, monolitni entiteti) i između građana u samim zapadnim društvima. Moj cilj je da pokažem, u teoriji i praksi, da pojedinac može biti u potpunosti i musliman i zapadnjak i da iza naših različitih interesa imamo mnoge zajedničke principe i vrijednosti uz pomoć kojih je moguće „živjeti zajedno“ u savremenim pluralističkim, multikulturalnim društvima, u kojima koegzistiraju različite religije.

Suština tog pristupa i teza koje ga prate nastala je mnogo prije 11. septembra. Ona nije nastala ni kao odgovor na stavove Samuela Huntingtona iz sredine 1990-ih o „sukobu civilizacija“ (koja je, u svakom slučaju, većinom pogrešno interpretirana). Već 1980-ih, a zatim u svojoj knjizi Muslimani u sekularnoj državi iz 1992. iznio sam prve temelje svojih uvjerenja o kompatibilnosti vrijednosti i mogućnosti da pojedinci i građani iz različitih kultura i religija imaju poziti- van suživot (ne samo miran). Za razliku od onoga što sam primijetio među nekim intelektualcima i liderima, uključujući i neke muslimanske mislioce i vjerske predstavnike, ovi stavovi ni na koji način nisu bili odgovor na trenutne događaje niti promjenu mišljenja izazvanu traumom od 11. septembra. Oni predstavljaju vrlo staro mišljenje, koje je potvrđivano, razvijano i pojašnjavano tokom vremena. Njegova suština može se naći u mojim prvim knjigama i člancima 1987-1989, a nakon toga ovi stavovi su izgrađivani i proširivani u svakoj knjizi koju sam napisao sve do ove sinteze. Muslimanski vjerski diskurs i sama uloga medijatora izazivaju negativne reakcije u oba svijeta referenci. Ono što stvari čini još težim jeste da ja ne samo da rasvjetljavam područja koja se preklapaju i zajedničke tačke između dva svijeta referenci već pozivam intelektualce, političare i vjerske autoritete na neopohodnu dosljednost i samokritičnost. Mojim oponentima se ovo posljednje baš ne sviđa, jer to zaista nije lahko.

Susret između Zapada i islama (između civilizacija, nacija i/ili građana) neće biti konstruktivan i pozitivan samo kroz razmišljanje puno želja i optimistično prisjećanje na postojanje zajedničkih vrijednosti. Problem seže mnogo dalje. Svi moramo pokazati poniznost, poštovanje i dosljednost. Poniznost – priznajući da niko, nijedna civilizacija ili nacija, nema monopol na univerzalne vrijednosti i na dobro i da naši politički i društveni sistemi nisu savršeni. Poštovanje prema drugima – jer moramo biti uvjereni da njihovo bogatstvo i uspjesi mogu biti korisni za nas. I na kraju, dosljednost, zato što je prisustvo drugih poput ogledala u kojem treba da se suočimo s vlastitim kontradikcijama i nedosljednošću kroz konkretnu, svakodnevnu primjenu naših najplemenitijih vrijednosti. Ovo je težak ali neophodan test.

Umjesto nepravednog upoređivanja ideala naših teoretskih vrijednosti s tuđim praktičnim nedostacima, moramo upoređivati prakse, rasvijetliti kontradikcije i obostrana licemjerstva i zajednički postaviti dva zahtjeva: razjašnjavanje područja naših zajedničkih vrijednosti i težnju da se one mnogo više poštuju, intelektualno, politički, društveno i kulturno. Ovaj striktni, čvrsti stav za posljedicu je imao da me neki muslimani posmatraju kao „izdajnika“, a neki moji zapadnjački sugrađani kao „infiltriranog petokolonaškog agenta“.

Muslimanima ponavljam da je islam izuzetna i plemenita religija, ali da svi muslimani i većinski muslimanska društva nisu živjeli i ni danas ne žive u skladu s tom plemenitosti: neophodna je kritička analiza naše odanosti principima, našeg odnosa prema drugima, kulture, sloboda, položaja žena itd. Bezbrojne su naše kontradiktornosti i nedosljednosti .

Zapadnjacima ponavljam da nas neporecivi uspjesi slobode i demokratije ne smiju navesti da zaboravimo smrtonosne „misije civiliziranja“, kolonizaciju, destruktivni ekonomski poredak, rasizam, diskriminaciju, popustljivost prema najgorim diktaturama i druge neuspjehe. Naše kontradiktornosti i nedosljednosti su bezbrojne. Jednako sam zahtjevan i rigorozan prema oba svijeta.

Tekst predstavlja drugo i treće poglavlje knjige “Moje uvjerenje” prof. dr Tarika Ramadana. Knjiga “Moje uvjerenje” objavljena je 2011. godine u izdanju Centra za napredne studije, Sarajevo i CEI Nahla, Sarajevo. Poglavlja knjge publikovana su na on line platformi Algoritam uz dozvolu izdavača.

Dozvoljeno je prenositi sadržaje sa algoritam.net bez odobrenja, ali je pri preuzimanju obavezno navođenje ime autora teksta i izvora (direktan link na sadržaj koji se preuzima sa algoritam.net). Takođe, ni u kom slučaju nisu dozvoljene intervencije na preuzetom sadržaju.