Treba li islam reformisati?

Piše: Harun Karčić

Kada govorimo o reformi islama, moramo biti pažljivi sa terminologijom koju koristimo. Neodgovorni, redukcionistički i simplificiriani pozivi da se ”reformiše islam” samo će izazvati gnjev i otpor među muslimanima. Savremeni muslimanski intelektualci, poput Tarika Ramadana, su mišljenja da ne treba reformisati ni Kur’an niti Hadise, već ljudski um – odnosno – način na koji razmišljaju muslimani. U arapskom jeziku to je koncept poznat kao tedždid al-‘aql wa l-fehm a to znači da muslimani trebaju obnoviti način razmišljanja i razumijevanje svoje vjere.

 

Treba li islam reformisati? To je jedno od najčešće postavljenih pitanja nakon napada na Sjedinjene Američke Države 11. septembra 2001. godine, kako među muslimanskim tako i među nemuslimanskim intelektualcima. Ali, na šta se tačno misli pod ”reformom islama”? Da li se misli na srednjovjekovnu reformu katoličke crkve? Da li to znači izbacivanje ajeta iz Kur’an ili hadisa Poslanika Muhameda s.a.v.s. koji zapadni stručnjaci za ekstremizam smatraju ”radikalnim”, ”rigidnim” ili ”nepodobnim”? Znači li to izmijeniti Šerijat kako bi odgovarao UN-ovoj deklaraciji ljudskih prava?

Uticajni kolumnista New York Times-a Thomas Friedman davne je 2002. godine pozvao na reformu islama smatrajući da će se jedino tako riješiti brojni problemi s kojima se suočavaju muslimanske države. Takva, podosta simplificirana teza, pronašla je uporište i među brojnim (bivšim) muslimanima koji žive na Zapadu uključujući  Irshad Manji, Ayaan Hirsi Ali i Maryam Namazie. Da budemo jasni, takvi kritičari islama nisu jedini koji smatraju da islam treba reformisati – poneki prakticirajući muslimani su istog ili sličnog stava. Problem leži u tome što mnogi koji pozivaju na reformu islama i priželjkuju muslimanskog Martina Luthera imaju veoma ružičastu sliku o tome šta bi trebalo uslijediti nakon reforme islama.

Za početak, zanemaruje se da islam i kršćanstvo nemaju isto historijsko iskustvo, nemaju ni sličnu strukturalnu niti duhovnu kompoziciju niti mnogo teoloških dodirnih tačaka. Stoga je pozivanje na reformaciju islama nalik reformaciji Crkve – pogrešna analogija. Srednjovjekovna reformacija Katoličke crkve započela je kao borba protiv rigidne centralizacije Crkve, prevelikih papinskih ovlaštenja, širokog političkog uticaja Crkve i korupcije među svećenstvom. Islam, sa druge strane, nema problem sa rigidnom hijerarhijom ili prevelikim centralnim autoritetom jer takav autoritet, zapravo, ne postoji još od zvaničnog ukidanja hilafeta 1924. godine. Nema ni preveliku političku moć jer je skoro svaki islamski autoritet (pojedinac ili institucija) pod direktnom kontrolom političke strukture date muslimanske zemlje. Drugim riječima, u današnjim muslimanskim zemljama, nije politika podređena islamskom autoritetu, već su islamski autoriteti i institucije podređeni politici. Ne trebamo ni zanemariti da su direktan rezultat reformacije Crkve bili vjerska netrpeljivost, tridesetogidišnji rat, desetine miliona mrtvih, inkvizicija, brutalni progoni vjerskih neistomišljenika, kontra-reformacija i formiranje protestantske, kalvinističke i luteranske crkve. Današnjem muslimanskom svijetu, uzdrmanom do temelja gorkim nasljeđem kolonijalnog imperijalizma, represivnim pro-zapadnim autokratskim vladama, radikalnim ekstremizmom i sektaštvom – masovna ubijanja zbog teološkog razilaženja – zaista ne treba.

Pojedini kritičari su predlagali i reformu Kur’ana i izbacivanje ajeta koje smatraju pregrubim, arhaičnim ili nasilnim – smatrajući da će jedino tako savladati radikalni ekstremizam. Na takav poziv teško da će pristati ijedan prakticirajuću musliman koji Kur’an prihvata kao posljednju Božju riječ a hadise (sa autentičnim lancem prenosilaca) kao vjerodostojnu praksu Božjeg Poslanika. Takve radikalne ideje možda mogu pronaći podršku marginalnih, sekularnih islamskih intelektualaca baziranih na Zapadu, ali teško mainstream islamske uleme i šire muslimanske javnosti.

Očigledno je da se pozivi na reformu islama naglo intenziviraju nakon senzacionalnih terorističkih napada na tlu Evrople ili Sjedinjenih Američkih Država, ili nakon objavljivanja brutalnih snimaka egzekucija od strane grupa poput ISIL-a ili Al-Kaide. Važno je napomenuti da reformisanje islama neće spriječiti, smanjiti ili savladati ekstremističke ideologije oružanih grupa iz jednostavnog razloga što ih islam nije ni proizveo. Prečesto se zanemaruje činjenica da su transnacionalne oružane grupe poput Al-Kaide i ISIL-a pretežno vođene geopolitičkim motivima, a njihovo selektivno pozivanje na kur’anske ajete i hadise koristi se jednostavno kao opravdanje za već postavljene ciljeve. Drugim riječima, reformisanje islama neće per se zaustaviti terorističke napade širom svijeta.

Kada govorimo o reformi islama, moramo biti pažljivi sa terminologijom koju koristimo. Neodgovorni, redukcionistički i simplificiriani pozivi da se ”reformiše islam” samo će izazvati gnjev i otpor među muslimanima. Savremeni muslimanski intelektualci, poput Tarika Ramadana, su mišljenja da ne treba reformisati ni Kur’an niti Hadise, već ljudski um – odnosno – način na koji razmišljaju muslimani. U arapskom jeziku to je koncept poznat kao tedždid al-‘aql wa l-fehm a to znači da muslimani trebaju obnoviti način razmišljanja i razumijevanje svoje vjere. Drugim riječima, pošto muslimani shvataju islam kao konačnu, savršenu i bezprijekornu Božju poruku – onda svaka generacija muslimana treba nanovo čitati primarne islamske izvore i na osnovu svog razumijevanja, donositi zaključke za novonastale situacije. Samo takva reforma i obnova, poznata u islamu kao islah i tedždid – a koje proizlaze od samih muslimana, a ne od zapadnih vlada ili think tankova, mogu pronaći odjek među muslimanskom publikom.

Dozvoljeno je prenositi sadržaje sa algoritam.net bez odobrenja, ali je pri preuzimanju obavezno navođenje ime autora teksta i izvora (direktan link na sadržaj koji se preuzima sa algoritam.net). Takođe, ni u kom slučaju nisu dozvoljene intervencije na preuzetom sadržaju.