Da li je politički islam zbilja poražen ?

Piše: Rašid el-Ganuši

Islamski pokret danas, više nego ikada prije, stoji na najčasnijoj i najtvrđoj poziciji – na poziciji kulturne, pojmovne i vjerske bliskosti s narodom; stoji, kao npr., u Egiptu, noseći plemenita gesla: Branimo volju naroda! Neka presude glasačke kutije!, i predvodi veličanstvene mirnodopske demonstracije koje štite vrijednosti Revolucije i slobodu medija na kojima je ustrajavala njegova vlast a koje je pogazio vojni puč. Takođe, on štiti političku pluralnost i krucijalna pitanja muslimana, poput palestinskog pitanja.

 

Zapadnjački eksperti koji prate putanju islamskih pokreta običavaju da, kada god se islamisti suoče s gubitkom, ili čak slabijim rezultatom na izborima makar i u neznatnoj mjeri, gromoglasno obznane cijelome svijetu neuspjeh i konačan slom političkog islama. To provijava njihovim sesijama, istupima u medijima, koji im se obraćaju držeći ih ekspertima čiji su stavovi mjerodavni i neupitni. Odmah potom, njihove kolege u muslimanskim zemljama i uposlenici u našim medijima prenose te njihove izjave kao da su fakti.

Ono što se zadnjih mjeseci događalo u Egiptu predstavlja pogodan materijal za takva razmatranja, sesije i uvjeravanja, te je to tržište procvjetalo a njegova roba dobila dobru prohođu.

No, koliko su te tvrdnje tačne?

Da li je ono što se zove „političkim islamom“ doista doživjelo velik i težak fijasko u pravcu definitivnog poraza i izvjesnog sloma? Ili je posrijedi tek poneki zaokretaj unazad kako bi se napravio novi skok prema gore u generalnom toku? Ono što se čini više vjerovatnim – čak i slučajevima povlačenja – jest da ćemo vrlo brzo amplitudu opet vidjeti u pravcu prema gore.

Pod „islamskim pokretom“ – kako ga islamisti radije nazivaju, umjesto: „politički islam“ – podrazumijevamo sve aktivnosti koje pozivaju islamu kao poslednjoj Božijoj riječi upućenoj ljudima, odnosno sveobuhvatnom programu života, upućenom svim ljudima svijeta. Podrazumijevamo taj islam za koji sva statistička istraživanja potvrđuju da je danas vjera, način života i ideologija koja se najbrže širi u svijetu; koja ima najveću podršku i privlači najveći broj umova i srca; da oni koji ga prime pokazuju spremnost da za nj žrtvuju sve što imaju, da ga silno vole i da se pridržavaju njegovih naputaka.

Ono što se naziva „poitičkim islamom“ (islamski pokret) aktivno je ponad vjerskoga zdanja koje je u današnjem svijetu najveće, a kojem su savremene komunikacijske tehnologije omogućile brzine širenja ranije nepoznate. K tome, na tom svom putu ne nailazi skoro ni na kakvu smetnju s obzirom na postojeću ideološku prazninu, egzistencijalno beznađe i razorenost toplih prihvatišta oko čovjeka u modernoj civilizaciji, kakva su porodica i familija.

To se događa u vremenu u kome vlade pokazuju sve izraženiju tendenciju ka nebrizi za narod što doprinosi povećanju stanja depresije i samoće, te otuđenju, kao jedne od posljedica ubrzane sekularizacije što ljude tjera da traže topla prihvatišta i sisteme u kojima zadovoljenje mogu naći i tijelo i duša, i pojedinac i kolektiv, i vjerski i svjetovni aspekt čovjekovog bića, i patriotizam i globalnost… Tragalac sve to može naći u islamu, s obzirom na njegova univerzalna načela i poznatu uravnoteženost. To objašnjava činjenicu da ga prihvataju upravo elitni dijelovi iz svih vjerskih sljedbi i kultura uprkos njegovu sataniziranju i kampanji širenja mržnje protiv njega.

Islamski pokret u svom širokom luku ističe islam kao faktor ostvarenja i moralnog oblikovanja civilizacija, a ne kao nešto što na svaki način stoji nasuprot postignuća modernog doba, poput jednakog obrazovanja za muškarce i žene, pravde, jednakosti, prava i sloboda, borbe protiv diskriminacije po osnovi uvjerenja, spola ili boje kože. Drugim rečima, sve ono što ljudima garantira nacionalna i ljudska prava, vjerske i političke slobode, kako je to općeprihvaćeno u savremenim demokratijama. Jednakost u pogledu prava i sloboda islamski pokreti smatraju neodvojivim dijelom Božanskog odlikovanja čovjeka: Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali. (El-Isra’, 70)

Islamski pokret, koji za ishodište uzima islam u traganju za rješenjima problema svojih društava i davanju doprinosa u rješavanju humanitarnih problema, koristi se svim civilizacijskim iskustvima koja korespondiraju sa islamskim vrijednostima ili njegovim intencijama u ostvariranju interesa ljudi. Islamski pokret je najbliži svijesti naših naroda, on se ljudima obraća preko vrijednosti na koje su oni svikli, njihovom filozofijom života i na njihovome jeziku. On u tome na narodnom nivou ne može imati konkurenciju ukoliko njegovi protagonisti razumiju probleme s kojima se ljudi suočavaju, ili ukoliko ih prilagode njihovom mentalnom ili vjerskom sklopu.

Islamski pokreti su u posljednjih više od pola stoljeća bili suočeni sa serijom pogroma – tek što bi jedan malo splahnuo, buknuo bi drugi, još žešći. Ti neprekidni pogromi porodili su, pak, i mnoge pozitivnosti, među kojima je i velika borbenost koju su islamisti u međuvremenu stekli i koja ih je snažno povezala jedne s drugima, te zajednička povijest na kojoj su stasale najmanje tri generacije. Uz to, divljački pogromi kojima su bili izloženi i nepravda koja im je činjena priskrbili su im veliku simpatiju i popularnost u narodu, što im je osiguralo dodatnu prednost pred svakim političkim konkurentom. A onoliko koliko su odlučnici odlučni toliko dobijaju i priznanje; narodi pamte njihovu postojanost i žrtvu.

Islamski pokret danas, više nego ikada prije, stoji na najčasnijoj i najtvrđoj poziciji – na poziciji kulturne, pojmovne i vjerske bliskosti s narodom; stoji, kao npr., u Egiptu, noseći plemenita gesla: Branimo volju naroda! Neka presude glasačke kutije!, i predvodi veličanstvene mirnodopske demonstracije koje štite vrijednosti Revolucije i slobodu medija na kojima je ustrajavala njegova vlast a koje je pogazio vojni puč. Takođe, on štiti političku pluralnost i krucijalna pitanja muslimana, poput palestinskog pitanja, dok na suprotnoj strani stara egipatska liberala, uključujući i stranku Vefd, stoji na tlu kontrarevolucije, potpomažući se vojnim pučem braneći ga, dok njegovi tenkovi gaze glasačke kutije, odnosno pod kojima se lomi volja naroda pa čak i njegova tijela; koji medije stavlja pod punu kontrolu začepljujući im usta; koji posvuda otvara zatvore i vrši represiju nad milionima nedužnih ljudi. Istovremeno, najveći problem svih muslimana – Palestina – postao je predmetom optužbe: legitimno izabrani predsjednik (Egipta) osumnjičen je za obavještajnu saradnju s Hamasom, što je navedeno razlogom za njegovo svrgavanje s vlasti – njega, koji je prvi slobodno izabrani predsjednik – kako bi se dodvorilo cionističkoj tvorevini.

A zar nije ono u šta se uplela “moderna” egipatska elita, kao i druge njoj slične arapske elite, koje su pljeskale vojnome puču – vrsta kolektivnog samoubistva?! Eto, to stoji naspram dostojanstvenog držanja islamskog pokreta naspram tiranije, golim prsima, lišena svega osim vjere u Allaha. Da li je, dakle, moguće – sa historijskog, strategijskog ili nacionalnog stajališta – stajanje uz brutalni vojni puč smatrati liberalnom, progresivnom, nacionalnom i sekularnom pobjedom, odnosno ono što se dogodilo porazom političkog islama i njegovim krajem?

Mi nimalo ne sumnjamo u to da ono što se desilo u Egiptu predstavlja krah političkog islama u mjeri u kojoj je to krah, i što će dokrajčiti ono što je – nažalost – preostalo od naslijeđa liberalizma, arapskog nacionalizma i sekularizma. To je neumitnost, ukoliko oni ne revidiraju svoja stajališta i ne povrate se svojoj razboritosti. Jer, vojni puč će otvoriti nove prilike islamskom pokretu da preispita neka svoja shvatanja i time ispravi greške u svom vladanju; da budu otvoreniji prema opozicionim snagama u Egiptu i izvan Egipta, osobito u prijelaznom periodu. Naime, u takvim okolnostima nije moguće da vlast vrši samo jedna partija, samo jedna orijentacija, kao što ni ustav ne može biti prihvatljiv ako ga je napisala samo jedna opcija.

Islamski pokret u Egiptu i u drugim zemljama će to shvatiti pa će biti otvoreniji prema drugim patriotskim snagama i ostaviti im dovoljno širok prostor ne samo za šire učešće i koaliranja već i tako što će im dopustiti da zauzmu čak i čelne pozicije u samim islamskim partijama. Ta, islam je zajedničko naslijeđe cijelog Ummeta.

Sve one silne i kontinuirane patnje koje su Muslimanskoj braći priređivali egipatski vladari još od monarhističkog vremena, a osobito one s kojima su se suočili za vrijeme vladavine Džemala Abdunasira, ne mogu se ni, po obimu ni po vrsti, ni usporediti s onim koje im priređuje general Sisi. Ukupan broj žrtava tokom šezdeset godina ne prelazi broj od šezdeset šehida, no toliko ih je izgubilo život samo pri prvom Sisijevom rukovanju sa njima ispred Republičke palate, da bi se njihov broj ubrzo popeo na hiljade ubijenih, ranjenih i uhapšenih, što je i najbolji pokazatelj slabog zakonskog uporišta Puča i prekomjernog nastojanja da se to kompenzira upotrebom sile pred sve većim hrabrim i mirnim otporom.

Razlika između Naserovog ugnjetavanja Braće i ovog sadašnjeg – gledano sa vrijednosnog stanovišta – veoma je golema. Naime Džemal Abdunasir Braću nije samo tukao državnom sabljom, već ih je, takođe, tukao velikim projektima koje je poduzimao za dobro svoga naroda i čitavoga Ummeta, bez obzira koliko su neki od tih projekata bili, blago rečeno, neozbiljni. Politička i bezbjednjačka tiranija tako je bila pokrivena debelim ogrtačem zavodljivih, ushićujućih političkih i civilizacijskih projekata, poput: poljoprivredne reforme, afirmiranja obrazovanja, proširivanja el-Azhara, oslobađanje Palestine, ujedinjenja arapskih zemalja, suprotstavljanja imperijalizmu, nesvrstanosti…

Naspram svega toga: šta svome narodu i Ummetu donosi Sisi? Čime on prekriva brutalnu represiju? Njegova intelektualna praznina dovela ga je do toga da zatvorenog legalno izabranog predsjednika optuži za špijunske aktivnosti s Hamasom – u vremenu otvorenih satelitskih špijuniranja kada se zlodjela tirana registriraju mikroskopski, pod najsjajnijim zrakama! – što nije bilo lahko, makar koliko-toliko – ni faraonima starog vremena čiji su zločini činjeni pod velom tajne i nijemosti. Tako je Musaov faraon mogao reći: Ne može biti drukčije nego ovako kako ja vidim! (El-Mu’min, 29), pa je svome narodu nametnuo apsolutnu vlast tako što je vladao informacijom. To vrijeme je nepovratno otišlo. Zločini tirana danas se odvijaju pod mikroskopom. Prema tome, Sisi i njemu slični nemaju budućnost u vremenu otvorenih satelitskih praćenja.

Rekapitulacija

Mogu mirne duše potvrditi da politički islam nije poražen ni u Egiptu, ni u nekoj drugoj zemlji. Ta, svijet misli prepun je islamskih vrijednosti kao nikada prije, sve od kada nas je napala modernost nošena tenkovima i zagospodarila svijetom elite, potiskujući islam na margine, navješćujući velike projekte od kojih je većina propala: ili na planu slobode, ili na planu razvoja, ili na planu pravde i jedinstva, ili oslobođenja Palestine… Sve je to iznova aktueliziralo razmišljanje o islamu i traženje iskoraka u njemu, u interakciji i komplementarno, a ne s odbijanjem ostvarenja modernosti, nakon njihova zasađivanja u tlo islama.

Ono što se naziva političkim islamom nije u defanzivi, već radi na ispravljanju svojih grešaka i sprema se za novu fazu, bližu boljem vršenju vlasti. Neće trebati ni deset godina a on će imati bolju priliku koja ga čeka u vremenu otvorenih satelitskih medija da se suoči s pučističkim projektima lišenim političkog, civilizacijskog ili vrijednosnog pokrivača. Islamski  pokreti su ukorijenjeni u svojim zajednicama, nose vrijednosti demokratske i mirnodopske revolucije, vrijednosti zajedničkog sudjelovanja umjesto pojedinačnog, u djelotvornom skladu islamskih i modernih vrijednosti.  A Allah čini šta hoće, ali većina ljudi ne zna. (Jusuf, 21)

Prevod sa arapskog: Mustafa Prljača

Dozvoljeno je prenositi sadržaje sa algoritam.net bez odobrenja, ali je pri preuzimanju obavezno navođenje ime autora teksta i izvora (direktan link na sadržaj koji se preuzima sa algoritam.net). Takođe, ni u kom slučaju nisu dozvoljene intervencije na preuzetom sadržaju.