Razgovor sa Johnom Espositom – Nema više Istoka i Zapada

Razgovarali: Mirza Sarajkić i Samedin Kadić

Vjerska amnezija ima više uzroka. Nju potiče i činjenica da vam obrazovni sistem uopće ne kazuje o određenim segmentima vaše religije. Dakle, nekad zaista ne znate o tamnim vremenima u povijesti vaše religije. To je u stvari sociološki fenomen: mi prosto vrlo malo trošimo vremena na razmišlajnje o svojim slabostima. Najćešće mislimo o svojim prednostima. Koliko puta se pitamo koliko smo dobri muževi? Koliko puta se pitamo da li smo savjesni građani? A možda u životu i vidimo mnogo toga lošeg pa izbjegavamo još i razmišljati o tome. Ali općenito mislimo kako smo bolji od drugih. Jednostavno, ni kao pojedinci ni kao zajednice nismo dovoljno samokritični.

 

Gospodine Esposito, u okviru jednog Vašeg skorašnjeg predavanju na temu dijaloga muslimana i kršćana u 21. stoljeću posebno ste naglasili važnost izbjegavanja amnezije u svakoj religiji. Na koju vrstu amnezije ste mislili?   

Moj je stav takav da ljudi u biti ne žele znati „sve“ o svojoj religiji, tako da uopće ne znaju da su se u povijesti njihove religije dešavale i ružne stvari: da je njihova religija bila iskorištavana od strane političara za vrijeme strašnih ratova kada su se dešavala brojna proganjanja drugih ljudi itd. Ili, s druge strane, ljudi iz najdubljeg uvjerenja, svjesno previđaju ove djelove povijesti njihove religije ili, pak, kazuju da to nema nikave veze sa njihovom religijom. Ovaj zadnji stav mogu razumjeti, jer prirodno je da istinski vjernici udaljavaju svoje poimanje o religiji od konkretnih povijesnih dešavanja. Primjer za to je doba inkvizicije ili doba križara, o kojima neki kršćani kažu da se sve to desilo zbog nepoznavanja istinskog kršćanstva, dok drugi kršćani smatraju da je inkvizicija bila dobra stvar iz ovog ili onog razloga koje oni ne poznaju. Ali ima i kršćana koji su uvjereni da je inkvizicija bila ispravna stvar jer su ih tako učili profesori teologije. Na Zapadu većina ljudi vjeruju kako su križarske ratove pokrenuli muslimani, ali da su u njima pobijedili križari. S druge strane, mnogi katolici odrastaju ne znajući za ovakve događaje, bez svijesti da su pored papa – „svetaca“ postojali i oni drugi koji su bili negativne histortijske ličnosti.
Postoji također jedna vrsta konvencionalne amnezije što znači da vjernik u svojoj tradiciji vidi samo ono što želi vidjeti, te u svojim porodicama ili zajednicima govore samo o dobrim stranama religije i njene povijesti. Negativna stvar u ovom slučaju jeste da oni ne žele vidjeti tamne periode u historiji svoje religije, ne žele čuti ništa o tome, oni ili se ne sjećaju takvih vremena ili pojednostavljeno kazuju da to nema nikave veze sa njihovom religijom. Smatram kako ovaj fenomen postoji u svakoj religijskoj zajednici. Tako, na primjer, kada kršćani govore o vjerskom nasilju i netoleranciji koje su počinili muslimani ili „nekršćanske“ zemlje, ili kada govore o križarskim ratovima, prema meni, oni govore s pozicije nepoznavanja vlastitet tradicije. A ta tradicija svjedoči brojne primjere vjerske diskriminacije. Tokom povijesti kršćanstva često je biti musliman, jevrej ili pak, kršćanin koji se smatra heretikom značilo: ili biti zatvorenikom ili biti primoran da napustite svoja uvjerenja ili naposljetku da budete ubijeni ili spaljeni na lomači. S druge strane, moji muslimanski prijatelji su veoma svjesni značenja i nasljeđa križarskih ratova, odnosno svjesni su kolike žrtve su muslimani dali tokom evropskog kolonijalizma. Međutim, oni potpuno potiskuju stvarnost koja nam kazuje šta su muslimani radili. Recimo, posljednjih godina kada se povećavaju napadi na kršćane u muslimanskom svijetu, od Nigerije do Malezije. Mnogi muslimani uopće ne razgovaraju o tome, ili kada se to spomene žele promijeniti temu. Tako da ukoliko želimo razgovarati o nekom istinskom zbližavanju tome moramo pristupiti na jedan sveobuhvatan način, u suprotnom ćemo doći u situciju da ćemo se susretati i kazivati: „Moja religija je i moj ideal, ali vi (drugi) imate probleme.“ Ukoliko biste nekom predanom muslimanu spomenuli muslimanske teroriste oni bi kazali kako to nema nikakve veze sa islamom. Ja smatram da je to djelomično tačno. Jer ti ljudi jesu sljedbenici islama i javno kažu kako to čine u ime islama. Ista stvar je sa katolicima: mi na isti način odbacujemo realnost, mi odgovoramo za određene stvari kako su negativne i dodajemo: „To nije ono što majka Crkva nalaže.“ Istina je da Crkva to ne nalaže, ali, u biti, Crkva je najčešće umiješana u iste. To je jedna vrsta instinkta koji koristite kada branite sopsotvenu tradiciju, dok za druge tradicije govorite kako ne valjaju, kako su oduvijek takve bile. Razlog zašto sve ovo trebamo shvatiti mnogo ozbiljnije – a ovu problematiku pratim više od četrdeset godina – jeste da moramo prestati samo razgovarati o tome. Krajnje je vrijeme da počnemo djelovati. Moramo učiniti veće iskorake kada su ovi problemi u pitanju. Naravno, postoje određene grupe ili pojedinci koji nastoje nešto učiniti, ali je sve to zanemarljivo. Imamo krizu informacija, krizu vezanu za stereotipe i dezinformacije, i to nije jednostavno intelektualni ili kulturološlki problem: to je pitanje od ekonomske, političke i sigurnosne važnosti. Stoga sve to mora biti istinski propitano; samo razgovori, pisanja, konferencije nisu dovoljni. Moramo ići dalje od toga. Skoro sam prisustvovao jednoj konferenciji o budućnosti kršćana na Bliskom Istoku nakon Arapskog proljeća. Sastao sam se sa tamošnjim kršćanskim liderima i dva dana smo kvalitetno razgovarali, ali nakon toga nije ništa učinjeno. Bilo je izvrsnih izjava koje nisu implementirane. Pričao sam i s nekim vjerskim vođama iz Bosne i drugih djelova svijeta o zajedničkim deklaracijama koje se kasnije ne implementiraju. Oni su jednostavno kazali da su prezauzeti i ne mogu učiniti više od tih okupljanja i lijepih zajedničkih izjava. Nije stvar u tome da izdate neku zajedničku knjigu nego kako i gdje da je distribuirate i privučete ljude da je pročitaju. Da li u našim crkvama i džamijama djelimo takve knjige i potičemo debate o zajedničkim izjavama. Dobar primjer jeste video odnosno knjiga koju sam uradio sa Dalijom Mogahed. Video se zvao „Inside Islam“ a knjiga „Who speaks for Islam“. Pravi utjecaj nije postignut prikazivanjem videa i štampanjem knjige, nego u grupama koje se evo već nekoliko godina okupljaju i razmatraju teme koje smo potakli. Postoji preko dvadeset hiljada takvih grupa širom SAD-a. Oni odlaze na univerzitete, idu u muslimanske organizacije, i kazuju: „Mi ćemo vam obezbjediti sav materijal, dovest ćemo vam predavče, pripremit ćemo vam program koji može biti primjenjen na univerzitetu, u džamiji, crkvi gdje ćete moći privući različite ljude i studente, i potaknuti ih na dijalog o ovim temama.” Ove dijaloške grupe ili debatni forumi djeluju po čitavoj zemlje i proizvode pravi utjecaj. Mi ne činimo toliko mnogo. Zato sam i vama spomenuo da gdje god dođem namjerno dajem veliki broj intervjua kako bih pokušao djelovati što šire. Govorio sam za vrijeme iftara na univerzitetu u Chicago. Sala je bila prepuna, bilo je zaista divno večer. Te sam noći bio nadahnut. Vidio sam kako je publika odlično reagovala, ali na kraju sam kazao: „Imali smo zaista krasnu večer, mnogi od nas su na istoj strani, mnogo samo naučili, došli smo do zajedničkog razumijevanja, ali ako se nakon mjesec dana poslije ovog događaja probudite, budete zadovoljni sobom i prordicom, a istovremeno ne budete osjetili da vam se život ni na koji način nije promjenio, onda ste istinski gubitnici. To znači da ste zaboravili temeljna društvena pitanja o kojima smo nakon ovog iftara razgovarali. Ako niste dio rješenja onda je vaša pasivnost prepreka na putu uspjeha.“ Kazao sam im da su oni svakako svjesni svojih životnih preokupacija i obaveza prema poslu i porodici, ali ukoliko ne možete naći nimalo vremena da promjenite situaciju i učinite nešto više – od koga očekujete da će riješiti problem.

Koliki je udio obrazovnog sistema u ovoj amneziji?

Vjerska amnezija ima više uzroka. Nju potiče i činjenica da vam obrazovni sistem uopće ne kazuje o određenim segmentima vaše religije. Dakle, nekad zaista ne znate o tamnim vremenima u povijesti vaše religije. To je u stvari sociološki fenomen: mi prosto vrlo malo trošimo vremena na razmišlajnje o svojim slabostima. Najćešće mislimo o svojim prednostima. Koliko puta se pitamo koliko smo dobri muževi? Koliko puta se pitamo da li smo savjesni građani? A možda u životu i vidimo mnogo toga lošeg pa izbjegavamo još i razmišljati o tome. Ali općenito mislimo kako smo bolji od drugih. Jednostavno, ni kao pojedinci ni kao zajednice nismo dovoljno samokritični. U etnički raznovrsnim područjima poput Bosne ili Libana (u kojem sam živio tokom sedamdesetih) primjetio sam da ljudi uglavnom ističu šta drugi čine (neke stvari su tačne, neke su pretjerane) ali se vrlo rijetko kritički izražavaju o sebi, svom društvu.

Neki će reći kako je insistiranje na dijalogu religija prilično precjenjeno. Ono što definira globalnu scenu nisu religije, nego ekonosmski odnosi. Čak određeni centri ekonomske i političke moći izdvajaju novac kako bi finansirali akademske susrete o dijalogu religija. Šta kažete na ovakve prigovore? 

Postoje tri veoma značajna faktora kada govorimo o ovome pitanju: politički, ekonomski i religijski/kulturalni. Smatram kako u savremnom svijetu, u svakom dijalogu postoje sva tri navedena faktora. Pitanje je koji su ključni. Ponekad su dijalozi isključivo vjerske naravi. Na primjer kada govorimo o napadima na crkve, džamije ili o gorljivim propovjednicima netolerancije… Ali u konketsku globalne politike najčešće se o vjeri govori iz političkih i ekonomkih razloga, barem u posljednjih četrdeset godina, koliko promatram fenomen vraćanja religije na globalnu scenu. Naime, u to doba su se desili mnogi konflikti koji imaju političko-ekonomsku pozadinu, a koji su pod utjecajem identitarnih politika. Dio identitarne politike isključivo je vezan za vjersko opredjeljenje, odnosno način da se ljudi vide kao šiije, sunije, protestanti, katolici itd. Klasičan primjer za to su konflikti nakon pada Sovjetskog saveza koji su bili u suštini vjerski ili etnički, a ne nacionalni. Iako su motivi za pokretanje tih konflikta bili čisto ekonomski i politički. Kada se željelo mobilizirati ljude između Iraka i Irana ili u slučaju iračke invazije na Kuvajt ciljevi su bili ekonomski i politički, ali je fokus bio na kulturalnoj dimenziji. Prvi Bin Ladenov intervju za CNN u svom uvodnom djelu je veoma razuman i trzven jer govori o ekonomskim razlikama između Istoka i Zapada, naglašavajući istinske patnje običnih muslimana na Istoku. Međutim, u drugom djelu svog intervjua, kada želi mobilizirati svoje sljedbenike on se fokusira isključivo na vjeru. Sada ne smijemo reći kako to nije bilo iskreno. I Tamilski tigrovi su govorili o vjeri kada su željeli angažirati hinduse u svoje redove. Smatram kako je Bin Laden uistinu bio vjernik, ali razlika između Bin Ladena i sekularnih arapskih snaga koje pozivaju na religiju jeste da je on zarad političkih i ekonomskih ciljeva u potpunosti iskoristio religijski okvir. To je razlog zašto je međunarodna zajednica sve aktivnija na polju međucivilizacijskih razgovora, a važan dio tih razgovora jeste religija. Stoga i puki religijski dijalozi, poput „Zajedničke riječi“, moraju isticati zajedničke interese ili tlo na kojem možemo djelovati politički i međunarodno.

Postoje teze i mišljenja (na primjer, evropskih državnika) da je koncept multikulturalizma mrtav. Ako je to tačno, postoje li alternative? I šta to u konačnici znači?

To je veoma teško pitanje. Kazat ću da sam veoma sumnjiv o evropskom stavu o multkulturalizmu. Inače su stvari postavljene tako da se na Veliku Britaniju gledalo kao na državu koja je prihvatila multikulturalni model za razliku od Francuske i Njemačke koje nisu željele da to učine. To je vidljivo i iz ogromne poteškoće da steknete državljanstvo tih zemalja iako pripadate trećoj ili četvrtoj generaciji imigranata. Kada su se u Britaniji desili napadi, Francuska je ukazivala kako su Englezi preuveličali važnost multikulturalizma, tako da danas brojne evropske zemlje uslovljavaju davanje državljanstva sa zahtjevom da useljenici postanu „pravi“ Francuzi ili Englezi. Problem je u tome što tada govorimo o asimilaciji, a ne imigraciji. U pitanju je potpuni gubitak identiteta, te oni koji pozivaju na asimilaciju poriču bilo kakav pomen o različitosti. Opasnost ovakvog evropskog modela jeste da ukoliko totalno insistirate da neko bude „pravi“ Englez ili Nijemac, morate se pitati šta to znači. Obično se u odgovoru upućuje na zajedničke vrijednosti. Ali kada odete korak dalje i pitate koje su to vrijednosti, ili ne dobijete odgovor ili vam se pruže veoma smiješna obrazloženja. U svemu tome oni ponavljaju da ukoliko želimo imati jaku Njemačku ili Francusku trebamo se vratiti u prošlost. Međutim, ukoliko se tamo vratitete doći ćete do perioda kada je nacionalizam uspustavljen na zajedničkoj rasi i zajedničkoj vjeri. To znači da ste u većini Evrope bili anglosaksonski protestanti. Tu nema mjesta ni za budiste, ni za muslimane, ali ni za katolike. Donedavno su katolici u Velikoj Britaniji bili građani drugog reda. Tu leži problem. Totalna asimilacija u stvari znači da ukoliko želite biti istinski Nijemac nije dovoljno da samo govorite njemački jezik, nego morate biti prožeti njemačkom kulturom, osjećajem za historiju itd. Mislim da je to nemoguće izvesti. Smatarm da je u redu tražiti da se poznaje jezik te zemlje, kako bi se živjelo, radilo, te da se na osnovu toga dobije državljanstvo, ali osporavanje multikulturalnog mozaika je veliki problem. Različitost može biti problem, ali u osnovi nosi potencijal moći i napretka.

Da li su SAD najuspješniji model multikulturalizma?

Ne. Nekad sam vjerovao u to. I sad mislim da postoji dosta dobrih stvari u tom modelu. Smatram kako je zdravi multikulturalizam jedna od snaga SAD-a, prihvatili smo multikulturalni mozaik, ali još uvijek imamo mnogo problema. Ljudi zaboravljaju da su na početku katolici u SAD-u imali mnogo problema: bili su proganjani i diskriminirani. Bili su dobrodošli samo ako su prihvatali da budu ono što se od njih očekivalo. A od njih se očekivalo da budu fizički radnici. Nije im bilo dozvoljeno da idu na prestižne univerzitete. Tek odnedavno samo prevazišli takve probleme, pa samo prihavti čak i multijezičnost. U biti u SAD-u imaju dva glavna jezika: engleski i španski. Međutim, kada dolaze talasi novih zajednica onda se unutar starog establišmenta dešavaju amnezije; stare zajednice zaboravljaju da su njihovi preci došli iz drugih zemalja. Nakon 11. septembra na većini benzinskih pumpi ste imali slogane: „Vratite ih odakle su došli.“ Ironično je da ukoliko pogledate vlasnika tih pumpi vidite da su to Italijani, možda druge ili treće generacije. On je sebi dao za pravo da bude istinski Amerikanac, a drugi su stranci zbog njihove kože, jezika… Smatram kako u Americi imamo ispravne principe i vrijednosti, ali se još uvijek mučimo kako da ih implementiramo; često smo ih kompromitirali kroz historiju, bilo da se radi o Jevrejima, crnicima, a danas muslimanima. Prema nedavnim istraživanjima mnogi muslimani su ili doživjeli ili se boje diskriminacije – mogućnosti da budu uhapšeni, da im se upada u džamije i vrijeđa ih se. A u isto vrijeme većina američkih muslimana su mnogo optimističniji kada govore o svom životu u narednih pet godina nego kada to govori prosječni nemuslimanski Amerikanac. Drugo, u žiži dešavanja nakon 11. septembra muslimani su znatno napredovali u kvalitetu života, jer statisktike pokazuju da su muslimani potpuno, ekonomski i obrazovno, integrirani u društvo. Muslimani su nakon američkih Jevreja najbolji po obrazovanju. Ekonomski su ili jednaki prosječnom Amerikancu ili bolji od njega. Prosječni musliman i muslimanka u Americi su jednako obrazovani i zarađuju visoke plate, te uspješno grade karijere koje nikada ne bi mogli ostvarili u zemljama porijekla. U tom smislu, naš sistem radi i pored svih diskriminacija. Druga i treća generacija muslimana pohađaju najprestižnije obrazovne institucije u SAD-u. Konkretan primjer je afroamerička muslimanka, prva generacija muslimana koja je pohađala srednju školu u Americi. Nakon toga je primljena na George Town Univerizet. Njeno ime je Intisar Rabb. Nakon toga je završila pravni fakultet na Yale-u, te upisuje doktorat na Princetonu. Upravno je primljena kao redovna profesorica na Pravnom fakultetu univerziteta Harward. A veoma je mlada žena. Akademska zvijezda u usponu. To pokazuje kako ovaj dio američkog sistema dobro funkcionira. Negativna strana su pitanje građanskih sloboda američkih muslimana, to je i dalje vrlo ozbiljan problem. Tako da sistem ponekad radi dobro, ponekad zakaže, ali još uvijek nema velikog odljeva naroda iz SAD-a.

U vremenu globalizacije brišu se granice i čak ni Istok i Zapad nisu više jasno definirani? Šta Vi mislite o ovim konceptima? Da li je Zapad kao normativni poredak iscrpljen? I kako bismo u tom kontekstu odredili ulogu kapitala koji je geografski neutralan?

Jednostavno rečeno, stavrnost je promjenjena. Super-sile više ne postoje, na scenu dolaze neke nove super-sile. Pored Evrope koja gubi status super-sile onakve kakva je bila u kolonijalnom svijetu, iza SAD-a se pojavljuje Kina, Indija… SAD igraju i dalje važnu ulogu, ali više nisu ekskluzivne ekonomske sile, kao što su bile prije, niti su to u političkom smislu. Jedino su u vojnom smislu ostale sila. Ali i tu u Kini i Rusiji imaju protutežu. Mnogo je razloga za ovakvu situaciju, a glavni je internacionalni kapitalizam koji ima svoje prednosti i mane. Nemate više američkih kompanija, one su sada internacionalne. Iako su osnovane u Americi, takve firme razvijaju posao bilo gdje u svijetu. To onda stvara probleme u Americi. Otvoreni kapitalistički sistem dozvoljava i drugim zemljama da budu utjecajne i napreduju, poput nekih arapskih zemlja, Japana ili Kine. Sve ove zemlje investiraju gdje mogu, uključujući i u SAD-e, čime imaju priliku da utiču i na međunarodnom planu. Ovaj otvoreni sistem kazuje o promjenjenoj stvarnosti. Naprimjer, Obama je prema jednom utjecajnom američkom autoru redifinirao vanjsku politiku SAD-a mnogo realističnije i na multilateralan način, jer je bio suočen sa stvarnošću u kojoj SAD više nisu ekskluzivna vojna i ekonomska sila. Mi više ne možemo biti prisutni svugdje u svijetu, u ekonomskom i vojnom smislu, pa čak i kada imamo razloge nemamo resurse za to. Građani u Americi ne žele više da učestvuju u tome. Ukoliko smo nekad bili zabrinuti zbog ekonomske snage Japana, šta onda kazati za današnju Kinu koja posjeduje ekonomska bogastva? Prva je sila u pogledu izvoza. Kada sam bio mali ništa se nije proizvodilo u Kini i sve je bilo brendirano: Made in USA. Sada je najnormalnije da se prestižni brendovi proizvode u Kini. Dakle, došlo je do temeljite rekonfiguracije svijeta: globalno, ekonomski i geostrateški, mada će ljudima trebati dosta da shavte tu promjenu. Ljudi još uvijek koriste termine „Istok“ ili „Zapad“, ali ti koncepti više ne postoje. I meni se teško riješiti tih pojmova koji prosto ne postoje. Tu je Hungtingotn bio u krivu… Muslimanske kulture su izrazito vesternizirane, ali ironija je da brendovi vesternizacije u stvari bivaju napravljeni na Istoku.

Pored vjernika koji glorificiraju svoje religije, postoje i veliki broj autofoba ili autošovinista. Na Zapadu postoji veliki broj muslimanskih intelektualaca koji pišu protiv muslimasnih država – što je sasvim legitimno – ali i protiv islama kao takvog, što je također legitimno. Ono što nije legitimno i što je zapravo gnusno jeste da se takvi autori aktiviraju u trenucima narastajuće islamofobije i čak imperijalističke invazije na muslimanske zemlje. Šta vi mislite o takvim doušnicima koji veličaju zapadne vrijednosti i nipodaštavaju islamske, u trenucima kada muslimanski narodi mnogo pate?

Ukoliko se vratite nekoliko decenija unazad, poimanje nekog vjernika kršćana ili katolika je smještano u okvire formalnog praktikovanja vjere, odlaska u crkvu, to je osoba koja ponekad moli, pa čak i posti, ali se to izmjenilo samo nakon nekoliko decenija pa su ljudi počeli govoriti o „kulturalnim“ vjernicima, na primjer, Jevreji da su samo kulturološki Jevreji, to znači da ne praktikuju jevrejsku vjeru, pa čak mogu biti i ateisti. Kada mene upitaju da li sam katolik, pitam ih šta misle pod tim. Najčešće misle da li idem na misu. Ako ne ideš – onda nisi katolik! A kada bih kazao da sam kulturološki katolik onda bi rekli da nisam uopće katolik. Takvo poimanje je nestalo. Ista stvar je i sa muslimanima, premda muslimani imaju mnogo manje pripadnika koji bi kazali da su kulturnalni muslimani, da ne klanjaju namaz ili da čak ne vjeruju uopće. Ali to je nova realnost koja je među nama. Zbog toga nam je potreban novi jezik da bi je opisali. Sad ćemo se okrenuti vašem pitanju o različitim naučnicima u polju islama. Ja sam bio prva generacija naučnika koji su dobili akademski doktorat vjerskih znanosti na sekularnom univerzitetu. To je postavilo novo pitanje: koji je moj identitet? Do tada je svako ko se bavio vjerskim znanostima ujedno bio i svećenik, a onda sam dobio doktorat na sekularnoj instituciji, te se postavljalo pitanje kakva je moja veza s vjerom kao praksom. Tu sada dolazi novi jezik. Naučnik kršćanskih ili islamskih nauka ne mora nužno implicirati i vjerovanje u tu religijsku tradiciju. Prije je to bilo nezamislivo. Ovo je djelomičan odgovor. Smatram kako se treba napravati razlika između naučnika koji vjeruju u tradiciju koju izučavaju i onih koji ne vjeruju. Tu glavnu ulogu imaju mediji. Mediji najčešće izabiru „liberalnu“ varijantu vjerskih učenjaka kada žele govoriti o reformama ili vjerskim zajednicama općenito. New York Times često o ovim temama citira Ayan Hirsi koja javno ističe ne samo da nije muslimanska, već je i ateistkinja. Ali autori kazuju da je ona naučnica koja dolazi iz muslimanskog miljea i kulture. Ne kažu da ona ona nije glasnogovornik muslimana. Veoma je važno da se danas razlikuju ljudi koji dolaze iz određenih kultura, ali nisu glasnogovornici tih kultura. Pa čak i ako su i naučnici vjerskih znanosti, oni mogu biti izraziti sekularisti.

To nas dovodi do pitanja predstavljanja. Ko ima pravo predstavljati kulture i vjerske tradicije?

To je istinski problem. Pitanje prezentacije, bilo da govorimo o islamu ili katoličanstvu, uopće nije riješeno. Razlike ultrakonzervativnih učenjaka i progresivnih naučnika u islamu ili katoličanstvu – iako obavljaju iste vjerske dužnosti – su ogromne, do te mjere da se međusobno ne smatraju autentičnim predstavnicima njihove vjere. Na kraju dolazimo do individualnog prosuđivanja. Veoma mi je poznat osjećaj frustarcije koji imate kada govorite o ovome. Neki ljudi mene percipiraju kao progresivnog i liberalnog katoličkog učenjaka, a drugi smatraju kako sam neprihvatljiv katolik. U tome je poenta: u našem globalnom svijetu mi živimo sa višestrukim identitetima, uključujući kulturalne i vjerske identitete.

Da li naši identiteti uključuju čak i herezu?

Zanimljivo je kako većina vjernika, muslimana ili katolika, poima riječ „hereza“ kao negativnu kategoriju. Hereza u stvari znači mogućnost biranja. U drevnom kršćanstvu heretik je bio onaj koji je imao pravo da bira i koji je pogrešno izabrao. U modernom globaliziranom svijetu postoje brojne mogućnosti, ali se najčešće vraćamo samo okolini iz koje smo potekli. Ali tu postoji heretički imperativ, kao što Peter Berger kaže: „Svi imamo pravo da biramo.“ Tome danas svjedočimo. Ljudi biraju razne vjere, postaju ateisti, mjenjanju vjere, napuštaju ih ili samo napuštaju institucije, ili, pak, samo određene crkve ili džamije koje ih duhovno ne ispunjavaju itd. U jednom kosmoplitskom gradu možete birati samo italijansku hranu zbog svojih korijena, ali znatiželja će vas tjerati da probate i drugu hranu. Iznenadite se kako često volite jesti hranu iz udaljenih kultura.