Pariz na Nilu – Autoorijentalizam Alaa Al-Aswanyja

Piše: Hamza Ridžal

Skoro svi likovi „Yacoubijanove zgrade“, izuzev Zaki-bega, Abaskharona i Hatima, predstavljeni su kao pobožni muslimani koji redovno klanjaju, uče Kur’an i poste. U međusobnim razgovorima referiraju se na sakralne tekstove, idu u džamiju i skrušeno obavljaju molitvu. Riječju, opisani su kao pravi muslimani. Ipak, svi su oni korumpirani, prevaranti, hedonisti, moralne nakaze, hašišari. Očiti nesklad između prakticiranja vjerskih normativa i univerzalnih etičkih normi dovodi do zaključka kako je upravo prakticiranje vjere razlog moralnog sunovrata.

 

Roman „Yacoubianova zgrada“ egipatskog pisca Alaa Al-Aswanyja jedno je od rijetkih književnih dijela koja su pobudila podjednak interes na Istoku i na Zapadu. Pet godina zaredom bio je najčitanija knjiga u arapskom svijetu, štampan je i rasprodat u više od milion primjeraka. U Egiptu je na osnovu romana snimljen film i igrana serija, a sam roman je nagrađen s nekoliko književnih nagrada. Međutim, ništa od navedenog nije mjerodavno pri književno-estetskom vrednovanju teksta.

Roman prati sudbine nekoliko „manjkavih i krhkih predstavnika ljudskog roda“ koje povezuje Yacoubijanova zgrada, nekad elegantni i raskošni hram izgrađen u stilu art decoa. Odmah valja priznati da je Al-Aswany izuzetno talentiran pisac koji sjajno izgrađuje disperzivan mozaik likova, što, čini se, nedostaje mnogim savremenim autorima kojima su likovi tek funkcije fabule. O govornoj karakterizaciji likova, toj otrcanoj floskuli književne kritike, ima smisla govoriti tek u kontekstu romana poput ovog. Intelektualnom i društvenom položaju likova savršeno pristaje jezik kojim se koriste, tako prirodno da čitalac može na početku novog poglavlja zaključiti ko govori, iako to još nije eksplicitno naznačeno.

„Yacoubianova zgrada“ izgrađena je kao postmoderni roman kojeg karakterizira hibridnost različih stilova: od realističkih opisa i poezije, preko sakralnog narativa i esejističkog diskursa, pa sve do pisma i policijskog izvještaja. Radnja ne teče u kauzalnom, uzročno-posljedičnom slijedu, već je organizirana u diskontinuitetu koji je pažljivo sračunat. Doista bi bilo teško osporiti navedene stilske vrijednosti romana. No, možda su upravo stilske kvalitete nešto što bi se suštinski moglo spočitati Al-Aswanyju, jer, da nije njih, lakše bi se prepoznali streotipi o islamu na čijim je temeljima izgrađena „Yacoubianova zgrada“. U tom smislu, ovaj roman ozbiljno podriva filozofski narativ o kauzalnosti etike i estetike.

Al-Aswany prikazuje egipatsko društvo u drugoj polovini XX stoljeća. Aristokrata kojeg je pregazilo vrijeme, urednik novina zaljubljen u policajca, političar koji svoje nečasne postupke legitimira Kur’anom, zavodljiva Busayna, sluga bez noge, mladi student koji u vjeri pronalazi smiraj… Svi oni služe Al-Aswanyju kako bi progovorio o političkoj korupciji, religijskom ektremizmu, rodnoj diskriminaciji i drugim važnim pitanjima s kojima se sučava ne samo Egipat, nego i skoro cijeli svijet.

Skoro svi likovi „Yacoubijanove zgrade“, izuzev Zaki-bega, Abaskharona i Hatima, predstavljeni su kao pobožni muslimani koji redovno klanjaju, uče Kur’an i poste. U međusobnim razgovorima referiraju se na sakralne tekstove, idu u džamiju i skrušeno obavljaju molitvu. Riječju, opisani su kao pravi muslimani. Ipak, svi su oni korumpirani, prevaranti, hedonisti, moralne nakaze, hašišari. Očiti nesklad između prakticiranja vjerskih normativa i univerzalnih etičkih normi dovodi do zaključka kako je upravo prakticiranje vjere razlog moralnog sunovrata. Uzmimo za primjer biznismena hadži Azzama koji je „čitavog života živio u skladu s krutim moralnim principima i vjerovao da je glavni razlog njegovog uspjeha njegov integritet i izbjegavanje svega što bi moglo ražestiti Boga“.  Posljedica „krutih moralnih principa“ jesu redovne polucije u snu i staračka žudnja za mlađim ženama, davanje mita kako bi kupio mjesto u Skupštini, vjenčanje sa ženom koja bi mu mogla biti unuka (i njeno odvajanje od dječaka kojeg je dobila u prethodnom braku), ulazak u politiku kako bi se ostvarila lična korist, korupcija… Nema nijedog lika koji je prikazan kao baštinik izvornih islamskih vrijednosti a da je iole moralan.

Samo jedan lik predstavljen je kao prihvatljiv predstavnik ljudskog roda: Hatim, homoseksualac koji uređuje francuske novine u Kairu. On je društven, istinski brine o potrebama drugih, pomaže siromašne i nastoji preispitati svoj odnos prema svijetu i drugim ljudima. Skoro je nestvarno da su neki kritičari na Zapadu u svojim osvrtima isticali Al-Aswanyjevu navodnu homofobiju, zbog toga što je Hatima predstavio kao „predatora“ koji opija muškarce kako bi ih odvukao u krevet.

Hatim je plod braka Francuskinje Jeanette i Hasana Rasheeda, Egipćanina koji je vjerovao u apsolutnu superiornost zapadne civilizacije, „za kojeg su ‘napredak’ i ‘Zapad’ praktično bili sinonimi“. Opisujući ljude poput Rasheeda, narator kaže: „Svi su oni gajili isto duboko poštovanje prema velikim zapadnim vrijednostima – demokratiji, slobodi, pravdi, vrijednom radu i jednakosti. Istovremeno su bili potpuno neupućeni u kulturno naslijeđe nacije i osjećali su prijezir prema njegovim običajima i tradiciji, koju su smatrali okovima što nas vuku u zaostalost, iz koje smo imali obavezu da se izbavimo kako bismo dostigli renesasu.“

Inkluzivno „mi“ upotrijebljeno u prethodnom pasusu i izgovoreno od strane naratora, a ne nekog od likova, govori da se i skriveni narator osjeća Egipćaninom koji slobodu, pravdu i jednakost smatra zapadnim izumom. Inkluzivno „mi“ rijetka je pojava u književnom tekstu pisanom u trećem licu, ali je Al-Aswanyju potrebno kako bi naratora predstavio kao autentični glas Egipta.

Iako je roman pisan u trećem licu a priča ispričana iz usta svevidećeg naratora, on nerijetko upotrebljava leksiku francuskog jezika. Ovaj postupak nije u funkciji karakterizacije likova, niti u funkciji dočaravanja kulturne atmosfere u vremenu odvijanja radnje. Narator tim postupkom poručuje da političku i kulturnu klimu Egipta u drugoj polovini 20. stoljeća treba preispitati kroz optiku francuske kulture, što uspostavlja snažne asocijacije s obzirom na historijske veze dviju zemalja. I dok Al-Aswany nastoji progovoriti o gorućim problemima društva, priča o savremenom Egiptu ispričana je rječnikom jednog evropeiziranog Egipćanina kao autentičnog glasa razuma Al-Aswanyjevog svijeta. Kao fusnota ovoj tvrdnji može poslužiti nekoliko veoma ozbiljnih promišljanja o problemima Egipta koje izgovara narator, a ne neko od likova. Ako granice jezika jednog jezika jesu granice jednog svijeta, kako poučava austrijski filozof Wittgenstein, a odgovor na oštre kuke upitnika nad savremenim Egiptom može dati isključivo francuska kulturna paradigma, to onda znači da su arapski jezik i egipatka kultura nemoćni u rješavanju tih problema. Al-Aswanya, ustvari, svojim romanom poručuje da se odgovor na goruća društvena pitanja može i treba tražiti isključivo u evropskim kulturnim modelima, što predstavlja priznanje kolonijalizmu i poziv na kulturni imperijalizam.

On reproducira cijeli niz orijentalističkih stereotipa o islamu i muslimanima. Sjajan primjer jeste slika Božijeg Poslanika, čije riječi u pravilu citiraju likovi, „pobožni“ Egipatski pokvarenjaci, ali i narator. Opisujući stanare Yacoubianove zgrade, narator objašnjava: „Muškarci slabo obraćaju pažnju na te ženske svađe, posmatrajući ih samo kao još jedan pokazatelj one manjkavosti uma o kojoj je Poslanik – Allahova milost i mir njemu – govorio.“ Rasprava o utjecaju rigidih interpretacija Poslanikovih riječi na status žene u islamu mogla biti legitimnom temom književnosti. Međutim, neprihvatljiv status žene u savremenom Egiptu, što je jedna od tema romana, Al-Aswany pojednostavljeno predstavlja kao breme tradicionalnog vjerskog naslijeđa, tačije, kao posljedicu poštovanja prema Poslanikovim riječima. I kao da to nije dovoljno,autor u nastavku čak izmišlja Poslanikove riječi:

„Zatim bi svoj govor priveo kraju proklinjući Abda el-Nasera, koji ima je obezbijedio besplatno školovanje, ili citirajući poput kakvog autoriteta Poslanikovu – Allahova milost i mir njemu – izreku: ‘Ne podučavajte djecu siromaha!’“ Zanimljivo je da je urednik izdanja na ovom mjestu stavio fusnotu kako bi objasnio da je ovaj hadis apokrifan. Tako je Al-Aswany, poput iskusnog orijentaliste, predstavio Poslanika kao izvor rodne diskriminacije i nepismenosti siromašnih u egipatskom društvu.

Al-Aswanyjevo djelo sjajna je ilustracija onoga što Said naziva orijentalizacijom Orijenta, koja nosi poseban simbolički kapital onda kada je djelo jednog orijentalnog autora. On ne samo da oponaša diskurs orijentalizma, već kao izvorni predstavnik egipatske kulture tom diskursu daje legitimitet.