Dželaluddin Rumi o odnosu intelektualaca i vlastodržaca

Vjerovjesnik, mir njemu, veli: „Najgori su oni učenjaci koji posjećuju vladare, a najbolji vladari jesu oni koji posjećuju učenjake. Divan li je vladar koji stoji pred vratima siromaha, a grozan je siromah pred vratima vladara.“

Vjerovjesnik, mir njemu, veli: „Najgori su oni učenjaci koji posjećuju vladare, a najbolji vladari jesu oni koji posjećuju učenjake. Divan li je vladar koji stoji pred vratima siromaha, a grozan je siromah pred vratima vladara.“

Ljudi su ove riječi razumjeli kao da jedan učenjak ne treba posjećivati vladare kako ne bi bio svrstan u najgore učenjake. Značenje ovih riječi nije to što oni razumijevaju, već one znače da je najgori onaj učenjak koji od vladara uzima potporu i kome vladari pomažu da se uzdigne, onaj koji najprije iz straha od njih stječe znanje, misleći: „Mene će vladari nagraditi, poštovanje će mi ukazati i položaj će mi podariti.“ Potom se takav uz pomoć vladara dokazao i iz neznalice se u znalca pretvorio. Pošto je postao učen, iz straha od njih postao je poslušan i ide samo utabanom stazom. Nema nikakve sumnje, kako god bilo – da li vladar posjetio takvoga, ili on posjetio vladara – on je posjetilac, a vladar posjećivani. A ako učenjak ne stječe znanje zbog vladara, nego njegova nauka u svoj svojoj punini biva radi Boga, a njegov trud i pregalaštvo na pravome putu zato što je po prirodi takav – a drugačije se i ne može postupati, jer riba živjeti i boraviti može samo u vodi – takve učenjake vodi njihov razum i takvi druge usmjeravaju. Od takvih u njihovom vremenu čitav svijet uzima pouku i od takvih crpi svjetlo koje mu put pokazuje, svejedno je li svjestan toga ili nije. Ako takav učenjak odlazi vladaru, opet je on posjećivani, a vladar je posjetilac. Jer, u svakom pogledu vladar od njega uzima i prima pomoć, a učenjak je neovisan o njemu. Baš kao što Sunce svjetlost poklanja, i učeni služe da daju i poklanjaju svima, pretvarajući kamenje u rubine i dijamante fine, planine od prašine u rudnike bakra, zlata, srebra i željeza, čineći zemlju plodnom i zelenom, a drveću voće raznovrsno darivajući. Njihov je zanat da daju i poklanjaju, a ne uzimaju, kao što Arapi u poslovici kazuju: „Mi smo učili da bismo davali, nismo učili da bismo uzimali.“ Ovi su u svakom slučaju posjećivani, dok su vladari posjetioci.

Iz knjige: Tajne uzvišenosti, Bookline, Sarajevo, 2011, str. 21–22.

Prijevod: Munir Drkić