Suština vjerskog iskustva

Piše: Ismail el-Faruki

Postoji cijeli niz filozofskih učenja koja manje-više tvrde da je Bog, kao puki prvi pokretač, ostao izvan samog svijeta. Taj filozofski Bog samo je Nužni stvaralac, ali ne i svakodnevni Gospodar. Ali, ovakve filozofske postavke negiralo je najintimnije vjersko iskustvo: otkud i čemu vjerovanje, ako je taj inicijalni Bog ostao izvan svijeta? Ako je stvorio svijet, a potom ostao nezainteresovan za njega?


Tevhid kao vjersko iskustvo

Bit svakog vjerskog iskustva jeste Bog. I muslimansko vjersko iskustvo usmjereno je, dakle, ka Bogu ili Allahu, što je arapsko ime za riječ „Bog“. On, Allah, Bog, čini početak i kraj cjelokupnog muslimanskog, privatnog i javnog, života.

Tako je i historija islamske misli fokusirana na Boga, u namjeri da se dokuči, prvobitno u povijesnim susretima sa grčkom filozofskom mišlju, svrha Božijeg prisustva ili neprisustva u odnosu na uzročnost Univerzuma. Ako je svijet inicijalno uređen kao savršeni proces, onda Božije prisustvo u tom svijetu nije neophodno za njegov opstanak. Postoji cijeli niz filozofskih učenja koja manje-više tvrde da je Bog, kao puki prvi pokretač, ostao izvan samog svijeta. Taj filozofski Bog samo je Nužni stvaralac, ali ne i svakodnevni Gospodar. Ali, ovakve filozofske postavke negiralo je najintimnije vjersko iskustvo: otkud i čemu vjerovanje, ako je taj inicijalni Bog ostao izvan svijeta? Ako je stvorio svijet, a potom ostao nezainteresovan za njega? Čvorna tačka ovih rasprava, vođenih prije svega između teologa i filozofa, bilo je pitanje odnosa Boga i uzročnosti. Ako je sve savršeno, ako vrijedi logički zakon da pojedini uzrok nužno proizvodi određenu posljedicu, da li je onda Bog potčinjen ili nadređen toj uzročnosti? Drugim riječima, da li to, da Bog sve može, znači da Bog može činiti stvari koje nisu uzročne?

Muslimanski filozofi koji su zastupali teorije o Božijoj indiferentnosti nikada nisu imali prevelikog uticaja u islamskom svijetu. Islamska civilizacija u Bogu je više gledala živog Naredbodavca, a manje ukočenog Apsoluta. Bog, kao intrinsična vrijednost, prisutan je u ljudskom životu kroz naredbe iznesene u Njegovoj Riječi ─ Kur’anu. Cijela muslimanska aksiologija bazirana je na Bogu, kao uzroku i krajnjoj svrsi cijele zbilje. Značenje tevhida („Nema Boga osim Allaha“) sastoji se upravo u priznavanju Božije jednosti: On je Stvaralac, Onaj koji je neovisan i koji sve može; On je jedini Bog. To je bit islamskog učenja o Božijoj jedinosti, poznatog kao „tevhid“.

Tevhid je primordijalni oblik vjerske svijesti. Politeizam, što je prema učenju islama sinonim samom nevjerovanju, jeste iznevjeravanje i iskrivljavanje prvobitnog i autentičnog vjerovanja. Svrha Božijih poslanika, kojih je bilo onoliko koliko i ljudskih zajednica, bila je u rehabilitaciji monoteizma, u otpuhivanju prašine s ploče tevhida. No, kada je riječ o Kur’anu, posebno se naglašava koncept Božije jedinosti u kojem je sadržan obračun, ne samo s paganskom percepcijom svijeta već i replika upućena pojedinim prvobitno monoteističkim tradicijama, kao što su kršćanstvo ili judaizam, zbog devijacije u odnosu na autentični tevhid. Ova kur’anska replika odnosi se prije svega na kompleksno kršćansko učenje o Božijoj imanentnosti u svijetu, kroz rađanje i smrt tobožnjeg božijeg sina koji je istovremeno i bog. Kur’an je precizan: Bog nema sina, ni oca, on je transcendentan, a svi ljudi, uključujući Isusa, samo su Njegovi robovi.

U kakvom odnosu stoji čovjek, kao moralni djelatnik, prema tevhidu? U čemu je sadržana sinteza njegovog robovanja Bogu i izvršavanja slobode kao uvjeta morala? Govoreći o stvaranju čovjeka, Kur’an opisuje scenu dijaloga Boga i meleka. Kada Bog kaže da će postaviti namjesnika na zemlji, meleki Ga u čuđenju pitaju kako će postaviti za namjesnika nekoga ko će krv prolijevati i nered činiti. Bog odgovara: „Ja znam ono što vi ne znate.“ Meleki ne posjeduju slobodu i nije im pojmljiva mogućnost da neko „krv prolijeva“ i „nered čini“. Na drugom mjestu, Kur’an ovu scenu dodatno dramatizira: Bog nudi svoje povjerenje (emanet) nebesima, Zemlji i planinama. Oni taj emanet uspaničeno odbijaju, ali ga čovjek „naivno“ prihvata. Taj emenet jeste sloboda koja podrazumijeva mogućnost činjenja dobra i zla, odnosno izvršavanja ili neizvršavanja Božije volje. U ovoj mogućnosti sadržano je ljudsko namjesništvo (hilafet) na zemlji: samo čovjek ima slobodu.

Da bi spoznao Božiju volju, čovjeku je data Objava, kao manifest onoga što Bog traži od čovjeka u vremenu i prostoru. Sa svakim narušavanjem autentične Objave, Bog je slao drugu Objavu, u namjeri da u ljudskom pamćenju sačuva imperativ poštivanja moralnih zakona. U tom poštivanju ogleda se ljudsko izvršavanje Božije volje i uspjeh u namjesništvu. Svaki pojedinac Božiji je namjesnik, niko ga ne može zamijeniti ili osloboditi te odgovornosti. Za razliku od kršćanske satirologije, islamski vokabular ne poznaje termin „spasenje“: u islamu niko nikoga, osim svaki pojedinac sam sebe, ne spašava. Čovjek se rađa bezgrješan, neopterećen nikakvim „praroditeljskim grijehom“. Svaka je sloboda individualna, kao i svako spasenje. Kur’an govori o Božijoj pravdi utemeljenoj na Njegovom apsolutnom znanju o svakom pojedincu, čiji uspjeh zavisi od njega samog. Islamska eshatologija jeste slika beskrajnih pojedinačnih sudova, u kojoj se pedantno sumiraju životi svih ljudi. Nagrade ili kazne bit će dodjeljivane prema zaslugama, na temelju Božijeg znanja o svakom pojedincu.

Ova neponovljivost individualne slobode transponovana je i na društvenom nivou. Samo ono izvršavanje Božije volje koje se vrši iz slobode jeste legitimno. Nedopustivo je nasilno nametanje vjere. Učenje o individualnoj odgovornosti menifestiralo se na društvenom planu u formi tolerancije prema pripadnicima drugih vjera. Povijest svjedoči kako su muslimanska društva uglavnom bila multikulturna, te da nemuslimani u njima nisu gubili slobodu zbog neprihvatanja islama.

Tevhid kao pogled na svijet

Tevhid je, dakle, svjedočenje da „nema drugog Boga osim Allaha“. Ovaj koncizni stav, iako izrečen u negativnoj formi, predstavlja temelj na kojem je sazdano heterogeno obilje islamske kulture i civilizacije. U tevhidu je sadržan muslimanski Weltanschaung. Tako shvaćen koncept tevhida sadrži sljedeće implikacije:

• Stvarnost je ontološki podijeljena na Stvoritelja i stvo- renja. Stvoritelj je transcendentan u odnosu na stvorenja. Sve što postoji jeste stvoreno od Njega: meleki, ljudi, vrijeme, prostor, nebesa i Zemlja. Stvoritelj i stvorenja ontološki su različiti i ni na koji način ne može doći do njihovog miješanja.

• Jedini odnos koji je moguć između stvorenja i Stvoritelja jeste idejni odnos. Stvorenja „znaju“ za Stvoritelja. Tako su ljudi obdareni razumijevanjem da bi mogli da Ga spoznaju.

• Svijet je teleološki uređen. Sve što postoji podređeno je svrsi koju je odredio Stvoritelj. Stoga, svijet nije rezultat slijepog slučaja; svijet je savršena kreacija, a ne neizdiferencirani haos. Moralne odluke pojedinaca treba da budu usklađene sa specifičnom svrhovitošću moralnih zakona, koji se razlikuju od prirodnih svrha.

• Ljudima je, kao nosiocima moralnog djelovanja, data sposobnost da realiziraju Božije svrhe u vremenu i prostoru. Otuda proizilazi čovjekova dužnost da mijenja sebe i svoju okolinu s ciljem prilagođavanja Božijim svrhama.

• Budući da je sposoban da mijenja sebe i svoju okolinu, čovjek jeste odgovorno biće. Razlozi njegove odgovornosti leže u sposobnostima koje su mu date; bez njih, čovjek nije odgovoran.

Sumarno se može reći da tevhid predstavlja striktni monoteizam, a islam religiju koja beskompromisno odbacuje bilo kakvo narušavanje monoteizma. U tevhidu je sadržana normativna osnova ljudskog života, odnosno mogućnost i smisao moralnog djelovanja. To znači da samo Bog može biti Naredbodavac, dajući ljudskom životu pouzdan aksiološki temelj. Zato što je On izvor Ljepote, Istine i Dobra.

Tekst “ Suština vjerskog iskustva” predstvalja deo iz  knjige Ismaila el-Farukija “Tevhid: implikacije na mišljenje i život” koju je publikovao Centar za napredne studije iz Sarajeva 2011. godine.